Objavljeno 24. studenog, 2014.
Osijek nije kozmopolitski grad, zato je prilično neobično kada čujete ukrajinski jezik u tramvaju.
Ne, nisu to bile izbjeglice, srećom nije još tako grozno u ne tako dalekoj i prijateljskoj zemlji, s kojom nas povezuje zajednička povijest, jezik, genetika i još štošta, to su bile dvije simpatične časne sestre. Nakon konzultacije sa svojom poglavaricom, pristale su na razgovor za novine.
Grkokatoličke redovnice, s. Adrijana (Nataliya) Tomkiv i s. Navkratija (Lesja) Pap pripadnice su sestara Reda svetog Vasilija Velikog, popularno zvane i vasilijanke. Bazilije (ili Vasilij na ukrajinskom) veliki je svetac u cijelom kršćanstvu jer je osnivač redovništva uopće. Ono što je zanimljivo, središte njihove Provincije svetog Mihaela arkanđela, koja obuhvaća još samostane u Vukovaru, Slavonskom Brodu, Zagrebu, Prnjavoru i Kijevu, je u Osijeku, u Wilsonovoj ulici.
Sestra Adrijana Ukrajinka je podrijetlom iz Lavova. Odrasla je u grkokatoličkoj obitelji, u vrijeme Sovjetskog Saveza, koji je provodio radikalnu ateizaciju, a nad grkokatolicima, službeno zabranjenima 1946., i poseban teror. Zvuči nevjerojatno da su ukrajinski grkokatolici opstali i prakticirali vjeru bez vlastitih svećenika, koji su najčešće završili u sibirskim gulazima ili bivali ubijeni (tek rijetki su djelovali skrovito u katakombama). Kao i bez crkvi koje su rušene ili pretvarane u skladišta. Sestra Adrijana prisjeća se kako su grkonedjeljnoj svetoj liturgiji najčešće pribivali u svojim kućama, slušajući misu preko Radija Vatikan. Sjeća se i križa iz grkokatoličke crkve u selu, zaključane nakon 1946., skrivenog u ormaru u kući njezina djeda. Svaka obitelj čuvala je nešto od pokretnih predmeta iz crkve, poneku ikonu, svijećnjak ili svete knjige, skriveno u svome domu, a dio crkvenih vrijednosti bio je tajno zakopan. Stvari se mijenjaju 1989. kada Gorbačovljev režim grkokatolicima dopušta djelovanje.
Kao mlada profesorica ukrajinskog jezika i književnosti poziv za zvanje redovnice osjetila je nakon propovijedi jednog svećenika. Javila se vasilijankama u Kijevu i ubrzo je stigla u naš grad, gdje je prošla višegodišnju formaciju za časnu sestru te položila prve zavjete. Službovala je u Vukovaru i Zagrebu, gdje je studirala na poslijediplomskom studiju Filozofskog fakulteta Družbe Isusove te bila tajnica Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica i Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara.
Proputovala je Hrvatsku uzduž i poprijeko, i zavoljela ju. Ipak, nedostaju joj obitelj i Ukrajina. Tužna je i zabrinuta zbog rata u domovini. Sestra Adrijana i ostale ukrajinske vasilijanke mole se za mir. I vjeruju da će Ukrajina naposljetku pobijediti.
Draško CELING
GORKA SJEĆANJA NA RAT U HRVATSKOJ
Sestra Navkratija rodom je iz Ruskog Kerestura u Bačkoj. Rusinka je. Njezin djed je bio grkokatolički svećenik. Danas predaje vjeronauk u Mikluševcima i Petrovcima. Otišla je na studij povijesti umjetnosti u Kijev, koji je prekinula nakon dvije godine, javila se vasilijankama u Kijevu koje su je poslale u svoju središnjicu u Osijeku. Diplomirala je teologiju kod dr. Tončija Matulića na KBF-u u Zagrebu. Jako dobro se sjeća agresije na Vukovar i Hrvatsku. Njezin gimnazijski razred preko noći je ostao bez muških učenika koji su završili u prisilnoj mobilizaciji ili u bijegu. Jednom su je roditelji poslali kupiti mlijeko. Nije se dugo mogla vratiti kući jer je tenkovska kolona bilo toliko dugačka da nije mogla proći. Svuda su haračili pijani rezervisti. Djecu su otimali u rat noću. Novi dio groblja u Keresturu prepun je spomenika brojnih, prisilno unovačenih, Rusina koji su poginuli u bitci za Vukovar.
Grkokatoličke redovnice, s. Adrijana Tomkiv i s. Navkratija Pap pripadnice su sestara Reda svetog Vasilija Velikog, popularno zvane i vasilijank