Njemačka je veličanstvenom proslavom obilježila 25 godina od pada Berlinskog zida. Proslavom su Nijemci obilježili kraj bolnog razdoblja podjele zemlje te kraj ropstva velikog dijela svog naroda.

Razdoblje Hladnog rata posebno je traumatično za Nijemce, a oko pitanja režima koji je vladao u bivšem DDR-u u Njemačkoj postoji konsenzus svih relevantnih političkih čimbenika.

Savezna Republika Njemačka donijela je niz zakonskih mjera kojima je zabranila zapošljavanje u državnom aparatu svim bivšim suradnicima i agentima tajnih službi DDR-a, sucima koji su donosili političke presude te političarima koji su inicirali i provodili represivne zakone. Njemačko društvo i politika načistu su sa svim oblicima totalitarizma, lijevog i desnog. Tako postupa društvo i država koji su prošli katarzu i koji znaju što znači ovakvim temama pristupati s ideološkog, a ne s humanističkog stajališta.

Nasuprot njemačkom primjeru, u Hrvatskoj aktualna vladajuća ideologija podiže vlastiti “berlinski zid”. Taj zid, ne od cigle već od propisa, medijskog štita i nametanja vlastitog viđenja prošlosti, gradi se oko ostavštine SKH i Josipa Broza Tita. I na tom, imaginarnom, zidu postoje stražari koji su vas spremni eliminirati u svakom trenutku ako uđete u štićeno područje. Samo, ne radi se više o bojnoj municiji i klasičnim stražarima, već o cijeloj vojsci novinara, tzv. znanstvenika povjesničara, političara, kulturnih djelatnika i općenito javnih osoba. Cijelo njihovo društveno poslanje svodi se na zaštitu zida koji brani totalitarnu ostavštinu iz koje sadašnja vladajuća ideologija vuče korijene. Time ne samo što se pretvaraju u slijepe, ideologijom obojene vojnike, nego i čine nepopravljivu štetu profesijama s čijih stajališta navodno nastupaju.

Je li moguće da u 21. stoljeću eliminacijsko pitanje za kandidate za predsjednika Republike Hrvatske glasi: Što mislite o Josipu Brozu Titu? Moguće je, jer ovo društvo, duboko kontrolirano i prožeto svim oblicima ideologije prošlosti, nikada nije srušilo vlastite okove i zidove. U glavama brojnih Hrvata, a pogotovo vladajućih elita, zid nikada nije pao. Berlinski zid za mnoge u Hrvatskoj dogodio se tamo u nekoj Njemačkoj, a nama i nije bilo tako loše, misle mnogi. “Dobro, nisi smio baš sve govoriti, pisati i misliti, ali ako ti nisi dirao njih, ni oni nisu dirali tebe”, govori mi ovih dana jedan umirovljeni profesor.

Ta hrvatska sposobnost da reducira, svojevoljno, vlastitu potrebu za slobodom misli i djela ponekad zaista fascinira. Pogotovo naša sposobnost da to i opravda, ponekad više žalosnim nego smiješnim, argumentima. Zid, nevidljivi, koji nas dijeli od humanističkog poimanja slobode, ali i pravde i pravednosti, treba pasti prije svega u našim glavama. On se ne razbija čekićima i bagerima, već snagom spoznaje argumenata slobode nasuprot argumenata tame i ropstva. Ovih je dana u Splitu obznanjeno kako je Krešimir Sršen, nekadašnji šef splitske Službe državne sigurnosti (SDS), odnosno UDBA-e, ponovno izabran za šefa krovne županijske antifašističke udruge. Sada zamislite hipotetsku situaciju da je neki šef istočnonjemačkog Stasija izabran za čelnika neke udruge koja se bavi zaštitom i promicanjem ljudskih prava u Njemačkoj. Naravno da takvu situaciju možemo samo zamišljati, kao hipotetsku, jer njemačka država, ali, što je još važnije, i društvo, nikada ne bi dopustila da se takva osoba približi takvoj instituciji ili udruzi. Međutim, tako postupa društvo koje je načistu sa svojom prošlošću. Na drugoj strani, u Hrvatskoj, taj isti Sršen, koji je do jučer čeličnom rukom represivnog aparata čuvao jednopartijsku diktaturu, danas je cijenjeni član društva. Vijest o njegovu reizboru mediji objavljuju u udarnim terminima i na zapaženim mjestima u dnevnim novinama. Kao da se radi o izboru uglednog člana zajednice, a ne o potencijalnom osumnjičeniku za brojna kršenja ljudskih prava. Tko je tu kriv, mediji, koji čovjeku s takvom biografijom daju prostor kao da je pop-zvijezda, ili sam Sršen, koji tvrdi kako je on samo radio svoj posao? Mislim kako je Sršen izabran zahvaljujući društvu koje mu je dopustilo da vjeruje i javno proklamira priču kako je „on samo radio svoj posao“. Ne, gospodine Sršen, zidar, vozač i dimnjačar su u represivnom sustavu, kakav je bila Jugoslavija, radili svoj posao, a vi ste, u ime bolesne ideologije, držali društvo u čeličnom zagrljaju jednoumlja koristeći se sredstvima i metodama iskušanima u najbolesnijim školama za kršenje ljudske volje i snage za suprotstavljanjem! Izbor bivšeg kadra UDBA-e još je skandalozniji zbog činjenice da nije izabran za predsjednika kulturno-umjetničkog društva, već za čelnika - antifašističke udruge.

Što su nam splitski “antifašisti“ tim činom željeli poručiti? Prije svega da za njih nema razlike između tzv. antifašističkog razdoblja, odnosno samog Drugog svjetskog rata, i vremena komunističke diktature iz vremena Jugoslavije. Da budemo iskreni, oni nikada i nisu pravili navedenu podjelu, već su ljevičarski ideolozi, za potrebe dnevne politike, tj. kako bi zaustavili propitivanje partizanskih zločina iz vremena Drugog svjetskog rata, cijelo navedeno razdoblje zaštitili antifašističkim plaštem. Drugo razdoblje, ono komunističke diktature u Jugoslaviji, mnogo je teže opravdati, pa se njime i nisu pretjerano bavili, osim kada je trebalo zaštititi Titov lik kao, tvrde oni, političara svjetskog glasa i tvorca Nesvrstanih.

Međutim, sada iz redova antifašista, ili bar onih koji tvrde kako predstavljaju i baštine tradiciju antifašističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata, dolazi potez kojim se jasno daje do znanja kako je ista ideologija provela partizanski ustanak te je poslije preuzeo sve poluge vlasti u svoje ruke. Jer, Sršenov izbor znači baš to - kontinuitet. Ujedno, to je poruka svima onima u Hrvatskoj koji su mislili kako je partizanske snage, odnosno njihovo vodstvo, u vrijeme Drugog svjetskog rata pokretao neki viši, antifašistički, cilj, a ne gola borba za osvajanje i nametanje vlasti. Na kraju, ovaj tekst nije namijenjen ni Sršenu ni splitskim „antifašistima“. Nemam nikakve iluzije kako će nakon ovog ili sličnih tekstova oni nastupati s drugih pozicija ili drukčije gledati na prošlost komunističke Jugoslavije. Ovaj tekst namijenjen je hrvatskom društvu, koje konačno mora, kao i njemačko, početi razlikovati pojmove kao što su antifašizam i komunizam. Bez sazrijevanja i razvoja svijesti uskoro bi mogli i Dražu Mihailovića slaviti kao antifašista.