Nekada srijedom u Glasovoj redakciji nisi morao pogledati na sat da bi znao kada je točno 17 sati. Iz sobe broj 5, na čijim je vratima pisalo TV Obzor, zaorila bi se pjesma. Iz svega bi glasa zapjevao urednik toga dugovječnog tjednog priloga Glasa Slavonije, Dražen Bađun, poznat i po nadimcima od milja kao što su Drajzla, Bađunko i Joksim. Srijeda 17 sati bio je, naime, rok kada je TV Obzor morao u rotaciju. Nekoliko minuta prije toga Dražen bi potpisao revizije svih stranica, na kojima je pedantno bio ispravljen svaki tipfeler, pregledani svi stupci i svaka fotografija.

Drajzla je bio baš takav – pedantan. Njegova je soba u redakciji uvijek bila najurednija, njegovi autorski tekstovi bez pogrešaka, njegovo urednikovanje odgovorno, njegova arhiva bez rupa...

Rođeni Eseker (15. prosinca 1958.), s novinarskim se radovima pojavio još kao srednjoškolac, a nakon diplome na Pedagoškom fakultetu (hrvatski jezik i književnost) sasvim se priklonio izvješćima s raznih kulturnih događaja. Potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća već je, osim kao honorarac u Glasu Slavonije, stjecao dragocjena iskustva kao vanjski suradnik drugih medijskih kuća; pisao je i pripremao emisije za Radio Osijek i Hrvatsku televiziju te pisao u mnogim našim revijama i časopisima, potom uređivao različita izdanja i za to već tada primio nekoliko priznanja za svoj novinarski rad. Bio je i ostao trajni zaljubljenik u kazalište, iako su ga, posebice kad je 1. ožujka 1986. postao profesionalac, novinar jedinog slavonsko-baranjskog dnevnog lista, svakodnevne obveze odvele u posve drugi svijet. Kao da je znao da će se to i dogoditi, Dražen Bađun je niz svojih dotadašnjih razgovora s poznatim umjetnicima ukoričio u autorsku knjigu “Kazališna druženja”, koja od korica do korica, prije svega, odiše ljubavlju prema osječkim ka zalištarcima.

Budući da se nikada nije ženio i nije imao djece, svoj je život posvetio svojem poslu. Iako je kanio postati profesor hrvatskog jezika i književnosti, još tijekom studija, kako to često biva, zarazio se novinarstvom. Isprva je pisao o kulturi, posebice rado o kazalištu i kazalištarcima, pa smo, godinama nakon što je promijenio “fah“, kod njega znali potražiti podatke o nekom opernom pjevaču, redatelju, glumici... jer imao je fantastičnu memoriju. Cijeli je Domovinski rat proveo u Glasovoj ratnoj redakciji, a onda se prihvatio uređivanja TV Obzora, što je marljivo radio sve do trenutka kada je, iznenada, otišao na godišnji zbog nekih pretraga (kako nam je objasnio) i nikada se, nažalost, nije vratio.

Njemu je Glas bio zbilja drugi dom, i više od toga. Bio je u redakciji od jutra do večeri, i svetkom i petkom, da se sve stigne na vrijeme, da ne bude pogrešaka. Otpratio je sve Dore i Porine, opatijske i ine festivale, misice, ali uvijek mu je najdraži bio Požeški festival i tamburica. Nikada za svoj rad nije dobio ni zlatno ni paunovo pero, nije bio ni od onih koji trče za senzacijama... uvijek je prema svima bio korektan. Za sve godine koje je proveo u redakciji nitko se ne sjeća da je ikada bio na bolovanju, čak je i na godišnji rijetko odlazio. I nikad nikog nije opterećivao svojim zdravstvenim problemima, uvijek je bio – dobro. Uživao je u malim stvarima, baš malim. Bio je zapravo vječni dječak, zaigran i uvijek pun nade i optimizma.

Drajzla je, kako smo to od milja svi govorili, bio “inventar“ Glasa Slavonije. Dolazio je među prvima, odlazio među posljednjima. “Samo još malo pa ću i ja kući”, govorio nam je. Nećemo pretjerati ako kažemo kako je bar petnaestak godina uporno odbijao otići na godišnji odmor. “Ići ću”, odgovarao bi kada bismo ga “špotali“ što ne koristi pravo na odmor, a nitko mu, zapravo, nije vjerovao da će doista i otići. Bez redakcije, jednostavno, nije mogao zamisliti svoj život, stoga nikome nije čudno što je radio i onda kada se već razbolio. Prvi je put uzeo godišnji ne zbog sebe, nego zbog svoje voljene mame kada je iznenada oboljela. Potom se ponovno posvetio poslu, a kada se i sam razbolio i kada su ga pritisnule brige, s rijetkima je podijelio što ga muči, i to samo u natruhama, ne želeći nikoga opterećivati svojim bremenom. I u bolničkoj postelji, iako izmučen teškom bolešću, prijatelje i kolege ispitivao je o novostima u redakciji, ne prihvaćajući crne prognoze da se u nju nikada više neće vratiti.

I nama je teško to prihvatiti. Dražen je bio sinonim za TV Obzor, njegov zaštitni znak, njegov dugogodišnji urednik i autor brojnih tekstova. Bio je vrstan poznavatelj hrvatske estrade, kroničar njezinih uspona i padova, redoviti pratitelj festivala zabavne i tamburaške glazbe, poznavao je i prijateljevao s mnogim pjevačicama i pjevačima, kompozitorima, producentima, glumicama i glumcima te filmašima. Bio je omiljeni novinar u mnogim televizijskim kućama i na radijskim postajama pišući o svim aspektima televizijskog i radijskog programa te njegovim akterima. Ne tako davno proslavio je tisućiti broj TV Obzora, što je obljetnica kojom se malo tko može pohvaliti. Priredio je u povodu toga malu retrospektivu, pokazavši pritom koliko je ljubavi, marljivosti i dara uložio ne samo u uređivanje toga među čitateljstvom najpopularnijeg priloga nego i u očuvanje arhivske građe koja će svjedočiti o njegovu stvaranju. Bio je, naime, Dražen svjestan činjenice da su novine “potrošna roba”, a novinarstvo često Sizifova rabota, nepodnošljivo lak posao čije vrline i mane dobro može poznavati samo onaj tko se njime bavi. Dražen je volio biti novinar i bio je to cijeloga svojeg odraslog života, uživao je u prednostima naše profesije i bio spreman brzo oprostiti njezine mane. Za sve je imao vremena, nikad nije pravio razliku među ljudima, znao je samo da postoje dobri i loši.

Ljudi kao ti ne odlaze, samo promijene adresu. Ti ideš svojoj Milici, o kojoj si se brinuo do zadnjeg trenutka. Imat ćete o čemu razgovorati u nebeskim vrtovima... ne boj se, Milo. Tamo su već mnogi naši, jedna mala redakcija. Nećeš biti sam... a naći ćeš i mir i spokoj, za kojim si toliko čeznuo u ovozemaljskom životu. Spavaj, svi su tvoji problemi sada daleko... i ne zamjeri što plačemo za tobom. Kao da nas ne znaš... iza maski sedme sile samo su lude, sentimentlne duše. Ako je nešto sigurno - to je sljedeće: naš će Dražen i na onome svijetu biti novinar i urednik. A kako ga neće pritiskati rokovi, moći će pjevati i drugim danima, ne samo srijedom u pet.