Rat me fascinira kao trauma, nešto što nadilazi jedan mali ljudski život, jer ga jedan čovjek ne može ni zaustaviti, a ni pokrenuti, iako se to, primjerice, pripisuje Gavrilu Principu, da je jednim pucnjem pokrenuo 1. svjetski rat.

No to je bio samo povod, jer i taj, kao i ovaj naš Domovinski, imao je mnogo dublje razloge od nekoliko balvana na cesti, kaže Ivana Šojat Kuči, višestruko nagrađivana spisateljica, čiji je novi roman “Jom kipur” svečano predstavljen u svečanom foajeu osječkog HNK-a, u kojem posljednjih nekoliko godina radi i kao urednica kazališnih izdanja.

U promociju - održanu na dan pada Vukovara, 18. studenoga, što je prepuno simbolike onoga čemu 23 godine svjedočimo - brojne je poklonike književnog rukopisa ove autorice uveo glumački dvojac Aljoša Čepl i Aleksandar Bogdanović, dojmljivo interpretiravši ulomak iz romana, koji je prije nekoliko dana (još vruć, iz tiskare) izložen na 37. Interliberu.

- Vjerojatno je to moja muška strana, zbog koje mi je rat opsesija. Kao mala sam se igrala Nijemaca i partizana, i uvijek sam bila partizanka jer je to tada bilo poželjno i dobro, i neću, kao neki, sada lagati da sam bila Švabo. Priznajem - pomalo kroz smijeh objašnjava autorica, za koju je urednik knjige Seid Serdarević (Nakladnička kuća Fraktura) rekao da je pravo “čudo”, jer, osim što izvrsno piše (i za to dobiva mnoge nagrade), uspješno prevodi, pjeva u zboru osječkog HNK-a, majka je troje djece, dragovoljka Domovinskog rata, koja se ratnim postrojbama pridružila još 1991. Ona ima svoju vjernu čitateljsku publiku, koja je, kaže Serdarević, nestrpljivo čekala novo ukoričenje, posebice nakon “Unterstadta” (ovjenčano, između ostalog, i dvjema državnim nagradama), ali i “Ničijih sinova”, brojnih proznih i pjesničkih naslova.

Jom kipur - Dan pomirenja - jedan je od najznačajnijih blagdana židovskog kalendara, simbol oprosta, pomirenja žrtve i agresora, zločinca, od kojega žrtva traži oprost. To se autorice dojmilo, u svjetlu naših prilika i političke korektnosti, zbog koje žrtva oprašta i zaboravlja, a zločinac oprost i ne traži jer se to od njega i ne očekuje, što je paradoksalno, upozorava autorica.

- Ivana zna uhvatiti trenutak, a ovim je romanom ušla u pore branitelja i njihovog razmišljanja. Ova ju je tema proganjala 23 godine. Iako je se i prije doticala, sada ju je jasno artikulirala - naglasio je Serdarević, a autorica je priznala da joj je ovaj roman bilo najteže napisati, jer je ta povijest još svježa, a krv se još nije osušila pa je skliska.

- Rat mi je opsesija, to je moj obračun s vlastitim demonima, osobni obračun s Domovinskim ratom. Fasciniraju me posljedice rata, njegov tijek i što otkriva u ljudima - nevjerojatno je kako u ratu isplivava ono najbolje i ono najgore od ljudi. Ovim romanom odajem počast svim ljudima koje sam poznavala i koji više nisu među živima - kaže Ivana Šojat Kuči, koju je na pisanje romana potaknulo razmišljanje i razmatranje o zlu.

Glavni je lik Josip Matijević, bivši branitelj, a najveći su dio romana njegovi razgovori s mladim, nadobudnim psihijatrom kojega također progone neki demoni. Josip je vrlo uvjerljiv, trodimenzionalni lik, osoba kojoj vjerujemo, ocijenio je urednik, a autorica je bolje nego ikad prije ušla u muški um. Izgradila ga je, objasnila je Šojat Kuči, na temelju više stvarnih osoba, s ciljem rušenja mita o braniteljima alkoholičarima, manijacima, galamdžijama koji vode kavansku politiku, ali i trenda da muškarci ne smiju plakati.

- Knjiga je vrlo čitka, iako na trenutke vrlo teška, ali i smiješna. Čitava se književnost vrti oko tema za koje svi misle da imaju nešto reći. Osjetila sam potrebu, a prije nisam bila u stanju jer bih potonula u patetiku, koja samo šteti. Uspjela sam je izbjeći jer sam ga pisala godinu dana - zaključuje autorica.