Arheologija često izaziva nedoumice i uspijeva dokinuti ili redefinirati konvencionalne načine razmišljanja. Od starih i raskošnih grobnica egipatskih faraona, do otkrića nekoliko razbacanih kostiju u maloj kripti, i dalje se potiču rasprave i različite interpretacije tko su ti ljudi bili i kako su živjeli.

Neke su grobnice i danas okružene misterioznošću, kontroverzama pa čak i legendama. Jedan od takvih svakako je ona Filipa II. Makedonskog, pronađena u drevnom izgubljenom gradu Aigai, koja je bila predmet intenzivnih rasprava više od 30 godina. Sadrži li ostatke oca Aleksandra Velikog, ratnika i kralja Filip II.? Ili su to ostatci otrovanog Filipa III.? Nedavna rekonstrukcija lica pokazuje ozljede koje odgovaraju onima koje je zadobio Filip II. na Methoneu, 355. g. pr. Krista, no malo je vjerojatno da mu ih je zadao od slabašni Filip III.

Prema legendi, nakon što ga je ranio Mordred, Kralj Artur je odveden na otok Avalon. Boravak na otoku zahtijevao je brod kako bi smrtno ranjeni kralj stigao do jedine medicinske pomoći u Glastonbury Abbeyu. Stari velški pjesnik pričao je da je tamo i pokopan. Godine 1191., na tom su mjestu redovnici iskopali kamen ispod kojega je bio olovni križ s natpisom “Ovdje leži kralj Artur pokopan na Avalonu”. U lijesu su bila dva tijela: muškarca i žene. Vjerovalo se da su to bili Artur i Guinevere, no nestali su tijekom vandalskih napada nakon raspuštanja samostana 1539. godine.

Duge i složene teorije koje uključuju vitezove templare, Sionski priorij, drevne merovinške kraljeve, Mariju Magdalenu, a možda i posljednje počivalište Isusa, okružuju slikovito francusko selo Rennes-le-Chateau i tajanstvenog bogatog svećenika. Ovaj je svećenik posudio nekoliko tisuća franaka i u nekoliko godina izgradio lijepi kompleks građevina procijenjen na 23 milijuna franaka. Tijekom ranih renoviranja, otac Francois Sauniere pronašao je neke spise i “Vitezov kamen” na kojem su uklesana dva viteza koji jašu jednog konja (pečat templara), za kojeg mnogi vjeruju da je ulazni kamen u kriptu koja se sada nalazi zapečaćena ispod oltara crkve. Što kripta sadržava i tko je pokopan u njoj, tajne su koje tek treba riješiti.

Legendarni kralj Midas (Mida), najpoznatiji vladar Frigije, mogao je u zlato pretvoriti sve što je dotaknuo, bar prema legendi. Za njegove su vladavine, 710. g. pr. Krista, državu napali Kimerijci. Nakon izgubljene bitke, počinio je samoubojstvo. Veliki grob zvan Midasov nasip prestar je da bi bio posljednje počivalište posljednjeg kralja Frigije. Istraživači kraljevskog Gordiuma pogrebni su humak 1957. prozvali Midasovim nasipom. Neki povjesničari tvrde da je propast Gordiuma počela s tim osvajačima te da izgradnja takvog grobnog humka mora pripadati nekom ranijem kralju. Drugi ukazuju na keramiku i druge predmete, kao i datiranje triju prstenova, što povrđuje nastanak nasipa oko 8. st. pr. Krista, pa bi to moglo doista biti posljednje počivalište kralja koji je i svoju djecu pretvorio u zlato.

Pokopan u ledenjaku bez glave, desne ruke i desne potkoljenice, prvotno se mislilo da je Kwaday Dan Ts’ìnchí (što znači “davno pronađena osoba”) umro oko 1420., a kasnije je godina smrti ovog mladića pomaknuta između 1670. i 1850. Nagađalo se da je stradao od smrzavanja ili eventualno propao kroz rupu u santi leda (još i danas jedna od najvećih opasnosti). Brojni su predmeti pronađeni s tijelom, uključujući i nož od kosti i korice, koplje, drveni štap i vrećica sa suhim lososom. DNK testom utvrđeno je da je najvjerojatnije pripadao plemenu Kwaday. Kwaday Dan Sinchi kremiran je 2001. i pokopan s ostalim pripadnicima plemena Tutchone, Athapaskan Indijanaca, nastanjenih na teritoriju Yukona, Kanada, uz rijeku Yukon.

Legenda kaže da je Džingis-kan pokopan na tako tajnovitom mjestu da je svatko tko je došao blizu njegovoj pogrebnoj povorci ubijen. Čak 800 konjanika, koji su pregazili njegovo grobno mjesto kako ga nitko ne bi pronašao, pogubljeni su, kao i 1000 ljudi koji su bili u pratnji tijela i koji su iskopali njegovo posljednje počivalište. Grob u palači na visoravni Ordos sadrži samo njegove osobne stvari, ali ne i njegove ostatke. Ipak, potraga za njegovim ostacima traje i dalje, uz uporabu napredne tehnologije koju Veliki Kan, koji je usavršio kinesku vojnu tehnologiju i taktiku opsade gradove, uposlio mnoštvo kineskih inženjera i stručnjaka, nije mogao niti zamisliti. Džingis kan je oteo najveće blago od najnaprednijih carstava svih vremena. Možda je nešto od toga pokopano s njim.

Otkrivena 1907., grobnica 55 jedna je od najdugovječnijih misterija Doline kraljeva. Drveno je svetište očito napravljeno za Tiye, Akhenatenovu majku. Lijes je napravljen za ženu, ali je prepravljen za muškarca te je dodana brada. Zlatna je maska smrti namjerno slomljena, kako bi identifikacija bila što teža. DNK test pokazao je da je mumija u srodstvu s Tutankhamonom, ali da je u pitanju mladić u kasnim tinejdžerskim ili ranim dvadesetim godinama, što isključuje Ankhenatena, koji je vjerojatno Tutankhamenov otac. To bi mogao biti tajanstveni Smenkhkare, koji je također potencijalni otac ili možda stric Tutankhamonu. Međutim, o njemu se nedovljno zna. Tko je pokopan u grobu 55 i zašto sadrži takav nerazmjer grobnih predmeta iz razdoblja kada su ukopi bili vrlo ritualni i strogo određeni, i dalje je otvoreno pitanje.

Kosturu iz doba Vikinga, pronađenom ispod grma ruže oko crkve Svetog Nikole u Norveškoj, nedostaje kost u stražnjem dijelu vrata. (Sveti Nikola je svetac zaštitnik pomoraca, između ostaloga.) Dok ova osobina nije zabilježena kod Norvežana, poznato je da je dominantna kod Inka, naroda koji je nastanjivao Peru, u vrijeme kada su Vikinzi bili na vrhuncu. Vikinzi su bili poznati jer su plovili dalje od bilo koje druge kulture pa čak i da su napravili male prodore u Sjevernu Ameriku. Jesu li i Inke, čije je carstvo također dugo vladalo kontinentom, također daleko putovali? Jesu li Vikinzi susreli nekog Inka u sjeveroistočnom dijelu Kanade i odveli ga u Skandinaviju?

Piše: Narcisa VEKIĆ