I kako je to moguće da je Vukovar, i kao žrtva, i kao simbol, i kao grad koji je stradao, a koji sada živi u svijesti cijele Hrvatske, kako je moguće da je uz Pulu, najskuplji u Hrvatskoj? To su stvari na koje bi državna politika trebala dati odgovore, a ne stanovnici Vukovara. Dakako, da svoju odgovornost ima i lokalna politička vlast, bez obzira na to s koje strane dolazi.
Ali to su ozbiljni problemi grada Vukovara; treba raditi, treba ljudima dati posao, treba im dati nadu, i treba ulagati u obrazovanje, a ne baviti se jednodnevnim političkim pitanjima. Reći će tako jedan od vukovarskih branitelja Dubravko Gvozdanović, odgovarajući na pitanje o životu Vukovara 23 godine nakon ratne tragedije toga hrvatskog grada na Dunavu. Grada oko kojeg se i poslije toliko vremena nižu (ne)odgovorena pitanja.
ZAMAGLJENA PROŠLOST
Još jedan sudionik obrane Vukovara 1991. godine, Zvonko Rajić, vukovarsku sadašnjost opisuje samo s dvije rečenice.
– I opet se događa 18. studenoga, svi se sjećaju patnje i svega što je Vukovar prošao; 19. studenoga više se nitko ne sjeća. Opet zaboravljeni, stalno priča jedno te ista – kaže.
Ovi su dani Vukovarcima, svake godine u kasnu jesen, posebno teški. Bremeniti od sjećanja. Iako je na spomenuti datum s njima, simbolično, cijela Hrvatska kroz 100-tinjak tisuća ljudi koji u tišini u koloni prođu gradskim ulicama došavši se pokloniti žrtvi Vukovara '91, svaki stanovnik Vukovara nosi neku svoju bol. Mnogi i neka vlastita pitanja na koja (još) traže odgovor. Iako se slažu Vukovarci u tome da nije perspektiva u jučer, nego u danas i sutra. Uobličit će tu nesumnjivu vukovarsku misao i Dražen Živić, iz vukovarskog centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.
– Moramo se okrenuti prema budućnosti. To je perspektiva, za nas, našu djecu. Ne trebamo biti zarobljeni u prošlosti jer nas to nikud neće dovesti, to je traumatiziranje i stalna latentna opasnost. Međutim, ne riješimo li stvari iz prošlosti, ako ona ostane zamagljena, zamućena, umjesto bistra, onda nam ni budućnost neće osiguravati napredak jer ćemo se neprestano vraćati toj prošlosti – kazuje Živić. Dodat će i sljedeće: „Iza svakog takvog događaja kakav je Vukovar 1991., pa i kasnije, koji s punim pravom možemo smatrati prijelomnim događajima u povijesti moderne hrvatske države, sigurno da ostaju tragovi, ostaju neka pitanja koja i u ono vrijeme, a i danas izazivaju pozornost, ili na koja nije odgovoreno, ili to nije učinjeno dovoljno kvalitetno“. Smatrajući pritom da ta činjenica ne bi trebala umanjiti ono što Vukovar u stvarnom i simboličnom smislu za Hrvatsku jest.
PRAVDA ZA VUKOVAR
– Može brinuti činjenica da je proteklo već 23 godine od vukovarske bitke, nešto manje od mirne reintegracije, a da na neka pitanja koja muče javnost još uvijek tragamo za odgovorom. Možda nikada nećemo dosegnuti prave odgovore, ali tragamo za njima. Ja mislim da je za budućnost Vukovara najvažniji odgovor na pitanje što je s našim nestalima, s ljudima za čiju sudbinu ne znamo. To je, zapravo, osnovni preduvjet da dođe do smirivanja, bar donekle, ljudskih trauma. Nikad neće moći biti potpuno zaliječene, ali to je recimo tako, jedna od terapija koja bi mogla zaliječiti vukovarske ratne rane. Iz toga se otvara drugo pitanje, što je s pravdom, zadovoljenjem pravde u Vukovaru? – definirat će demograf Živić svoje viđenje (ne)odgovorenih vukovarskih pitanja. Pritom, ne želeći se upuštati u pitanja poput: Je li se Vukovar mogao obraniti, je li bilo dovoljno oružja, je li Vukovar prodan ili nije prodan... što drži dnevno-političkim pitanjima koja se sporadično javljaju sukladno interesima u političkom kontekstu.
Pojasnit će kako postupci za najteži zločin, onaj na Ovčari, jesu vođeni pred Međunarodnim sudom u Haagu i pred sudom u Beogradu, ali da „zadovoljenje pravde prema rušenju Vukovara, prema agresiji na Hrvatsku, prema zločinima koji su počinjeni u drugim dijelovima Vukovara, još nismo dočekali“. Najvažnijim, međutim, Dražen Živić smatra jedno drugo pitanje. Zašto obrazac ili načelo obrane Vukovara nije postalo načelo razvoja hrvatske države? Postavljajući to pitanje, odmah i razlaže.
– Kada je običan čovjek mogao napustiti svoje radno mjesto, žrtvovati za domovinu život, zdravlje, ili naprosto sudjelovati, zašto taj obrazac samoodricanja, rada, brige za drugoga, jedinstva, zajedništva, humanosti, poštenja, nije postao obrazac razvoja hrvatske države? Nije to samo Vukovar, to je cijela Hrvatska koja je sudjelovala u obrani, ali Vukovar je personifikacija toga. Da je bilo tako, mislim da ne bi bilo problema ni s pravima braniteljskim, manjinskim, problema s pijetetom, dakle bilo bi to sada ad acta – govori.
MANOLIĆEVA KOMISIJA?
Dok Živić s više aspekata objašnjava upitnike nad Vukovarom, posljednji zapovjednik obrane grada 1991. godine Branko Borković, na istu temu ukratko daje mišljenje o „otvorenom pitanju pozicije nalaza Manolićeve komisije“.
– Drugim riječima, službena istina o Vukovaru je jedno, stvarnost je drugo i službena istina je nalaz Manolićeve komisije. A ja tražim cijelo vrijeme da država zasuče rukave, da predsjednik Republike to stavi na dnevni red i da na način kako je to utvrđivano tada kad su nas proganjali, na isti način to stave na dnevni red Sabora i Vlade i da to razriješe. To realno mora biti u povijesti, ili će uvijek biti kamen smutnje. To je ključno pitanje, u njemu su sadržana sva ova druga neodgovorena pitanja oko Vukovara. Znači, kad počnemo pričati o padu, naoružanju, progonima, Ovčari, Crvenom križu, zarobljavanju povjerenika Vlade, mogu nabrajati koliko kod hoćete, sve je sadržano u tom dokumentu koji je izradila ta komisija. Hrvatska ima to pravo znati, i mi kao ratni zapovjednici koji smo zatvarani i proganjani zbog toga, imamo pravo znati jer ne možemo živjeti kao državni neprijatelji, a živimo – iznosi Mladi Jastreb. U jednakom kontekstu izrazit će se Borković i glede često postavljanog pitanja zašto Vukovar, i pored toga što se naziva i hrvatski grad heroj, nema heroja iz Domovinskog rata. “Odgovor treba naći u nalazima te komisije. Sve je tu sadržano”, kaže.
Branitelj Dubravko Gvozdanović s početka teksta spominje još jedno otvoreno pitanje. “Što je sa svim onim optužbama nas koji smo bili u logoru koje je vojno tužiteljstvo bivše JNA provelo? A provelo je po principu '5 sekundi', optužen si za to i to, kazna ta i ta. Problem je pravni, to je sad Srbiji adut kojim može u bilo kojem trenu ucjenjivati Hrvatsku i mlatarati s tim. Dakako da je to smiješno. Dakako da je to neozbiljno. Ali te optužbe koje su papirnato provedene i pravno, one se jedino tako mogu i pobiti, učiniti ništavnima – kazuje Gvozdanović o pitanju kojeg je, nedavno i upravo u Vukovaru postavio i pred predsjednika RH Ivu Josipovića.
GRAD POD POVEĆALOM
Baš poput većine Vukovaraca s protekom više od dva desetljeća od krvavog rata čije posljedice grad Vukovar i danas trpi stremeći k normalnim tijekovima života i izgradnje, nakon novih krovova, i novog kvalitetnijeg življenja, sugovornici redom zaziru od špekulacija kada se priča povede o (ne)odgovorenim pitanjima oko Vukovara. Posebice onih koja se tiču 1991. godine.
Okrenut će se aktualnom trenutku Vukovara. “S jedne strane, mi imamo u Vukovaru probleme koji su karakteristični zapravo za cijelu zemlju. Bili bi oni dakle, i da rata nije bilo. Nezaposlenost je, primjerice, problem i u krajevima koji nisu bili izravno zahvaćeni ratom. Sigurno je da određeni problemi, poput egzistencijalnih, ovdje imaju više medijske i svake druge pozornosti, jer je Vukovar, opet iz onih simboličnih razloga, pod povećalom”, reći će Dražen Živić o vukovarskoj sadašnjici. Onog grada koji, povrh toga, ima i specifične probleme poraća poput obnove u kojoj se godinama iznova gradio grad prije 23 godine porušen do temelja, poput ponovne izgradnje (su)života.
– Vukovarci su jako mnogo učinili da ovaj grad nakon rata počne živjeti, od neosvetoljubivosti, od spremnosti na suživot pa i zajednički život, do naprosto spremnosti i odluke da žive tu gdje su doživjeli toliko patnje. To je golem doprinos Vukovaraca stvaranju jednog novog Vukovara – uvjeren je Živić.
Umirovljeni branitelj Zvonko Rajić priznaje da, nažalost, razmišlja o odlasku iz svog grada, moguće i iz države. “Zanima me normalan život, a ne politika. Za mog 25-godišnjeg sina nema posla, a imam još troje školarca. Htjeli smo nešto pokrenuti da djeci osiguramo budućnost, ali se ispriječila birokracija”, kaže Rajić, opisujući ideju o seoskom turizmu na periferiji grada koja je, umjesto podrške i poticaja o kojima se naveliko priča, zapela kod - tapšanja po ramenu.
Piše: Sanja BUTIGAN
Zanima me normalan život, a ne politika. Za mog 25-godišnjeg sina nema posla, a imam još troje školarca. Razmišljam o odlasku...
ZVONKO RAJIĆ
Treba ljudima dati posao, treba im dati nadu, i treba ulagati u obrazovanje, a ne baviti se jednodnevnim političkim pitanjima.
DUBRAVKO GVOZDANOVIĆ
OBNOVA I RAZVOJ
Država ulagala, izostala vizija
Stanovnici Vukovara danas su svjedoci kako Vukovar jest, nakon silnih ratnih razaranja, umnogome obnovljen grad, ali često će komentirati i kako se „od zidova ne može živjeti“ jer, mnogi su suočeni s egzistencijalnim teškoćama na krajnjem istoku Hrvatske koji razvojno zaostaje za ostatkom države. “Mislim da je najveća kvaka poslijeratne obnove i razvoja Vukovara to što je previše toga bilo prepušteno stihiji. Država je, naravno, ulagala u obnovu porušenog grada, ali to ne mora biti posljedica nekakve silne strategije i planiranja. Samo treba naći novac, dok obnova i razvoj uništenog gospodarstva moraju biti rezultat osmišljene strategije. A to je izostalo, nažalost, ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj”, drži Živić. Spomenut će pritom i „nedostatak vizije“ u kojem kontekstu se želi razvijati grad Vukovar.
POZITIVNI POGLED
Posao za bolji život
Darija Matković Živković, kćer zapovjednika obrane Bogdanovaca, živi u Vukovaru i vjeruje da se u tome gradu može graditi bolja sutrašnjica. “Željela bih da više ljudi u Vukovaru radi, da ljudi imaju posla i budu manje pod teretom egzistencijalnih briga. Mnogima je danas teško, no bilo bi više zadovoljstva da je više i radnih mjesta – smatra. Dodat će i kako bolne obljetnice iz vukovarske prošlosti treba obilježiti, poštivati žrtvu Vukovara 1991. godine, ali se u isto vrijeme i okrenuti prema gradnji budućnosti. “Koliko mogu biti objektivna, jer i suprug i ja radimo, u Vukovaru se može i lijepo živjeti. Ima i društvenog života, i zabave. Nemam predrasuda, podjednako u moj salon dolaze i Hrvati i Srbi, ako si čovjek, čovjek si – reći će Darija, koja će i ove godine sa svojim sugrađanima 18. studenoga hodati u Koloni sjećanja ulicama grada.