Kapa dolje autorskoj ekipi i glumcima – Osijek je dobio naslov zbog kojeg vrijedi pustiti suzu
Kako nešto suvislo napisati o nečemu što vas je rasplakalo kao malo što u životu? Kako nekomu preporučiti da ide gledati nešto od čega će mu/joj se razmazati šminka od suza, mnogo suza, od čega će imati grč u želucu, od čega će okretati glavu i prekrivati oči? Iako se i meni šminka razmazala (teško je to bilo spriječiti), iako sam osjećala trnce po cijelom tijelu, doslovce imala knedlu u grlu (koju je teško bilo progutati), iskreno bih, bez fige preporučila predstavu “260 dana”, koju je prema autobiografskom romanu Marijana Gubine za Noćnu scenu osječkog HNK režirao Dražen Ferenčina. Kapa dolje autoru, kapa dolje dramaturginji Ani Prolić koja je vjerojatno imala jedan od najtežih zadataka – kako nešto tako mučno kao što je iskustvo 10-godišnjaka koji je skupa sa svojom obitelji proveo upravo toliko, 260 dana u srpskom zarobljeništvu pretvoriti u nešto svima “gledljivo” – kapa dolje glumcima, scenografima, dizajneru svjetla, kostimografu… i onomu tko je ovaj komad odlučio postaviti na daske. Ako je onomu tko je rat doživio iz, moglo bi se reći, druge ruke, gotovo neokrznuto, ovo bilo istinski mučno gledati, bojim se i pomisliti kako je to bilo Marijanu Gubini (koji je predstavu gledao iz prvog reda), ali i svima onima koji su iz rata izašli siromašniji za nekog bližnjeg, siromašniji za dom, a ‘bogatiji’ za traumu i bol?!

Gledajući ovako gotovu, lijepo upakiranu i odigranu predstavu, činilo se da je autorska ekipa imala vrlo lak zadatak – pa autor je sve tako lijepo napisao i trebalo je to ‘samo’ postaviti na daske. Kako im je bilo, znaju samo oni. Mi znamo da je svoj posao redatelj Ferenčina odradio kako treba, ništa ne prepuštajući sluačju, vodeći računa o najsitnijim detaljima. Poput dobro uštimanog orkestra, sve je zvučalo i izgledalo izvrsno. Svjetlo (rad Denija Šesnića) promjenom nijanse mijenjalo je atmosferu – uglavnom od mučne do još mučnije. Sjajni, uglavnom samozatajni, no efektni kostimi (Saša Došen Lešnjaković) ne odvlače pozornost od prave drame koja se doslovce odvija pred očima gledatelja (koji s glumcima sjede na sceni pa je sve još tjeskobnije), nego podvlače i pojačavaju scenu ako i kada je to potrebno, poput jedne od najsnažnijih u predstavi, u kojoj Aljoša Čepl (dječak Marijan Gubina), dobije zadatak svoje ubijene i izmasakrirane sumještane skupiti na hrpicu, a ti mu mrtvi – s maskom na licu – govore o svojim nedosanjanim snovima, o neugašenim štednjacima, o nekupljenim školskim torbama…

Izvrsna je glazba Mate Matišića, koji dobro zna što je dobra kazališna glazba, bilo da se radi o bombama (svaki se put precizno zvuk poklapio s trenutkom kada je bačen tanjur), o najavi ratnih strahota izmjenom hrvatskih i srpskih pjesama, uz zvuke aviona, do repetativnih zvukova u pozadini koji (tiho, ali čujno) ‘dočaravaju’ jednoličnost teških dana koje su Marijan i njegova obitelj proveli u srpskom zarobljeništvu.

A tik pred publikom odvijalo se sve – od presvlačenja glumaca, do brzih promjena scena i scenografije, što je ponekad vješto pokriveno videoprojekcijama (Martino Šesnić, koji s ocem supotpisuje i minimalističku, no maksimalno funkcionalnu scenografiju) ili fotografijama (spaljenog osječkog HNK). Pokret je s glumcima radio Alen Čelić, vrlo domišljato stilizirajući potresne scene nasilja svake vrste. I tako ‘stilizirane’ bile su iznimno snažne pa je većina gledatelja imala i različite fizičke reakcije, ne samo suze i knedle.
A kako su se u svemu snašli glumci? Dojmljivo, u najmanju ruku. Odnosi se to i na autora Gubinu, koji se posljednji pojavljuje na sceni i zaokružuje čitavu priču. Iako se pojavljuje na početku i na kraju, mladi Neven-Lucian Davidović zadobio je simpatije gledatelja. Isto vrijedi i za Zorislava Štarka, inače člana plesne skupine, koji se povremeno pojavljuje u manjim ili veći glumačkim angažmanima, no ovdje je sigurno malo koga razočarao, posebice što je – kao i većina glumaca (osim Aljoše Čepla i Vjekoslava Jankovića, koji u predstavi glumi Marijanovog oca Hinka) skače iz uloge u ulogu, gotovo neprimjetno.

Mlada Matea Grabić podosta se puta presvlačila i prebacivala iz uloge u ulogu, a Marijanovu je sestru Nenu uvjerljivo utjelovila, izazivajući suosjećanje gledatelja. Njezinu i Marijanovu majku sjajno je odigrala iskusna Tatjana Bertok-Zupković, kojoj jako dobro pristaju ovakve uloge hrabrih heroina, kojoj se mnogo toga može pročitati ne samo s izraza lica, nego i pogleda. Sjajna je njezina minijatura starice, koja je uspjela izmamiti i poneki osmijeh.
Tek nešto ‘manju’ ulogu dobio je Vjekoslav Janković, kojemu nije nedostajalo zavidne fizičke energije u scenama premlaćivanja, ali ni snage i talenta proizvesti mali emotivni šok gledajući publiku ravno u oči, dok mu vojnik pod vratom drži nož ili uperenu pušku. Jednog takvog (i još mnogo drugih uloga) odigrao je Ivan Ćaćić, sjajno se snašavši gotovo u svima.

Zadnji, no možda i najvažniji u nizu, 25-godišnji je Aljoša Čepl, koji je opravdao povjerenje ekipe, između ostaloga i izvrsnom koncentracijom zbog koje nijednom nije pogriješio i izgovorio R jer Marijan Gubina ima poremećaj izgovora glasa R. Nije bilo lako ubaciti se u glavu 10-godišnjaka, a ne zapasti u infantilnost (kada brine što je s očevim motorom kojim su njih dvojica odlazili na pecanje i prolazili kroz crveno, kada se pita što su to ustaše, kada je gladan!). Filmska je scena na kraju, kada Aljoša gleda Vjekoslava Jankovića (oca) i Nevena-Luciana (sebe), a publika je – zahvaljujući intimnoj blizini – uspjela uhvatiti iskreni sjaj (ili možda suzu) u njegovu oku. Treba li predstavi bolja preporuka?!
Narcisa VEKIĆ