Obljetnica stradanja Vukovara od lani, kad je državni vrh spriječen u odavanju počasti žrtvama, prvorazredno je političko pitanje. Predviđanja o tome što će se događati u Vukovaru, mogu li se očekivati incidenti slični lanjskima, odigravaju se u sjeni zagrebačkog prosvjeda stopostotnih invalida Domovinskog rata.

O tome kakvu atmosferu očekuje u Vukovaru, za Magazin Glasa Slavonije govori predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović.

Za deset dana obilježava se stradanje Vukovara. Prošle je godine državnom vrhu onemogućeno da sudjeluje u Koloni sjećanja. Što očekujete ove godine?

- Već sam rekao i još jednom ponavljam, u Vukovar ću ići, bez obzira na to koliko netko htio napraviti kolona. Kao hrvatski predsjednik i kao čovjek koji je svjestan presudne važnosti Vukovara za obranu Hrvatske, koji je svjestan tragedije koju je Vukovar doživio, ne pristajem na to da mi netko kaže da ja ne smijem iskazati poštovanje koje osjećam. Pred žrtvom Vukovara svi moramo biti ponizni, bez obzira na to slažemo li se politički.

No što ćete napraviti ako vama, i ostalima iz državnog vrha, bude zapriječeno da stanete na čelo vukovarske kolone?

- Kao predsjednik RH doživljavam sebe kao prvoga među jednakima i zato je svako mjesto u vukovarskoj koloni jednako vrijedno. Svako je mjesto časno, bilo na čelu kolone, u sredini ili na njezinu začelju. Bitno je da žrtvama koje su svoj život ugradile u slobodu koju svi mi danas uživamo iskažemo pijetet. Nadam se da se lanjska sramota neće ponoviti, jer bi to značilo da se i dalje dovode u pitanje institucije hrvatske države. Nije bit u tome smatra li netko da osobe Ivo Josipović, Zoran Milanović, Josip Leko i drugi predstavnici državne vlasti nisu zaslužile biti u vukovarskoj koloni. U demokratskoj državi svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ja se s njime ne moram složiti, ali ću se uvijek zauzimati za pravo na drugačije mišljenje. Međutim, ono što se dogodilo lani, bio je udar na državne institucije. A ako mi sami udarimo na institucije, za koje su, među ostalima, život dali i vukovarski branitelji, kojih se ovih dana intenzivno prisjećamo, što će ostati od Hrvatske? To pitanje neka sebi postave oni koji eventualno planiraju napraviti nešto nalik na ono što smo gledali prošle godine.

Politički suparnici prozivaju vas da ne volite dovoljno Hrvatsku, a s prosvjeda branitelja u Zagrebu poručuju da aktualna državna vlast, dakle i vi, ne razumije ni Domovinski rat, ni njihove probleme, niti ima osjećaj za nacionalne vrijednosti. Kako komentirate takve poruke?

- Svi mi jednako volimo svoju domovinu. I svatko od nas ima obvezu da pridonese da se u njoj što bolje živi. Želim istaknuti da nitko nema monopol na domoljublje. Priče da ne volim dovoljno Hrvatsku služe za političko obračunavanje i posljednjih ih tjedana neprestano plasiraju kandidati za predsjednika države, valjda u nedostatku programa koji bi mogli ponuditi biračima.

Prosvjed branitelja, odnosno stopostotnih invalida Domovinskog rata, ocijenili ste kao pokušaj destabiliziranja Vlade. Neki kažu i da je to generalna proba za Vukovar, kojoj je cilj stvoriti zapaljivu atmosferu i antagonizirati branitelje i državni vrh.

- Najprije, stopostotni invalidi Domovinskog rata podnijeli su i podnose neizmjernu žrtvu za Hrvatsku. Sve probleme koje imaju, država mora učinkovito rješavati. Kad sam ih posjetio u šatoru ispred Ministarstva branitelja, požalili su mi se da ne uspijevaju efikasno ostvariti neka svoja zakonom zajamčena prava, najčešće vezana uz zdravstvenu i socijalnu skrb. Država se mora pobrinuti da se ti ljudi ne osjećaju socijalno isključeni i trebalo bi više napora uložiti u to da dobiju osjećaj da su uvažavani i da njihova žrtva nije zaboravljena. No, s druge strane, vidljivo je da organizatori nisu u invalidskim kolicima i da nemaju razloga za kritiku vlasti. Neki od njih su poslovno uspješni, moglo bi se reći, i bogati poduzetnici, koji su, vidjelo se i lani u Vukovaru, politički iznimno aktivni. Cilj im je destabilizirati Vladu, ali ne želim vjerovati da je to uvertira za Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Taj dan moramo biti zajedno. Taj dan, pa makar bio jedan jedini u godini, moramo imati snagu za okupljanje, a ne za razdvajanje i agresivnost. Želim podsjetiti i na to da aktualni prosvjed nije prvi koji smo gledali a kojemu je cilj bila destabilizacija vlasti. Sjetimo se splitske rive, sjetimo se Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata u vrijeme vlade premijera Ivice Račana... Sjetimo se prosvjeda neraspoređenih policajaca iz 2003., koji su tjednima spavali pokraj crkve sv. Marka, pod Račanovim premijerskim prozorom... Zanimljivo je kako sličnih prosvjeda nema kad je na vlasti HDZ.

Kraj je mandata i povući ćete crtu. Što biste istaknuli kao postignuća svog mandata?

- U kontekstu mog opredjeljenja za pravednost kao princip funkcioniranja društva, na prvo bih mjesto stavio izmjenu Ustava kojom se omogućilo nezastarijevanje kaznenih djela ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala. Nakon toga više nitko tko se bavio kriminalom ne može mirno spavati. Time smo promijenili klimu u društvu, pa danas nitko, ma koju dužnost obavljao, nije zaštićen od kaznenog progona. Nadalje, u mnogim sam situacijama nastupao kao faktor stabilnosti i medijator. Poticao sam dijalog društvenih skupina koje su bile suprotstavljene oko nekog problema. Pomogao sam, na primjer, da se izglade odnosi sindikata i poslodavaca u Brodosplitu, mirio sam seljake i Ministarstvo poljoprivrede. Nedavno sam organizirao sastanak strana u sporu oko rafinerije u Sisku... To su samo neke stvari. Mislim da kao predsjednik nisam strančario, nego sam se koristio ustavnim ovlastima da dam konstruktivan doprinos premošćivanju kriznih situacija u društvu. Pa, jedna od takvih situacija je i moj posjet braniteljima koji prosvjeduju u Zagrebu. Osim toga, stalno komuniciram s građanima. Kroz moj je ured prošlo više od 50.000 ljudi.

Pa, ipak, želi se stvoriti dojam da se niste dovoljno zalagali za prava malog čovjeka?

- Zbog utrke za novim informacijama mediji često stvaraju takvu sliku, a drugi je zlonamjerno politički iskrivljuju. Ali ljudi će se sigurno sjetiti da sam tražio da se građanima olakša dužnička kriza. Zbog toga sam lani i predložio Vladi paket od 20 mjera. Među tim prijedlozima je i onaj da se najsiromašnijim građanima oproste određeni dugovi, o čemu se upravo dogovaraju Vlada, banke i velike telekomunikacijske i komunalne tvrtke.

Što biste izdvojili kao svoje vanjskopolitičke uspjehe?

- Javno sam progovorio i otvorio temu o položaju Hrvata u BiH te sam se snažno založio za njihovu ravnopravost s ostala dva konstitutivna naroda. Otvarao sam dijalog i jačao dobre odnose sa Srbijom, jer smatram da je strateška suradnja naših dviju država ključna. Intenzivno sam sudjelovao u završavanju pregovora o članstvu u EU...

Ustavne promjene vaš su glavni izborni adut. Zbog čega smatrate da su ključne i za ekonomski oporavak?

- Moj glavni politički cilj je da ustavnim izmjenama dobijemo drugačije organiziranu, demokratski ojačanu, ekonomski konkurentniju i potentniju Hrvatsku. Da dobijemo Drugu Republiku! Odnosno, ustavnim bismo promjenama, za koje se nadam da će dobiti potporu u glavnim političkim strankama, zatvorili tranzicijsku stranicu, a otvorili novu, suvremeniju, prikladniju današnjem dobu i globalnom tržištu. Povijesni temelji naše države i dalje bi bili isti: antifašizam i Domovinski rat, ali sve ostalo trebalo bi Ustavom povezati s potrebom da dobijemo funkcionalnu državu koja će u kratkom roku za sebe moći reći i da je ekonomski uspješna. Novi ustav treba biti naš novi temelj.

Puno smo puta u ovom razgovoru spomenuli Vukovar. Znate li vi kao predsjednik države koji svakodnevni problemi muče građane tog grada?

- Vukovar je grad koji je neupitno zaslužio našu najveću pozornost. Nažalost, ni 17 godina nakon mirne reintegracije grad heroj Vukovar nije se pokrenuo ni u ekonomskom ni u psihološkom smislu. Vukovar je još uvijek jedan grad s dva života, koja se odvijaju paralelno i rijetko se kad dotaknu. Djeca hrvatske i srpske nacionalnosti, na primjer, i dalje odvojeno pohađaju nastavu, prema različitim programima. Nezaposlenost padne tek u ljetnim mjesecima, kad dosta građana tog dijela Hrvatske ode raditi na našu obalu. Podaci koji do mene stižu govore da je Vukovar jedan od najskupljih gradova za život, a istodobno plaće onih koji rade među najnižima su u Hrvatskoj. Kad se izvan tema povezanih s Domovinskim ratom govori o Vukovaru, u pravilu je riječ o socijalnim problemima i neimaštini. Ako se to uskoro ne promijeni, bit će to poraz svih nas, bez obzira na to jesmo li na vlasti ili u opoziciji, sudjelujemo li u državnoj ili lokalnoj politici. U Vukovaru se ponovno mora moći dobro živjeti, on ponovno mora biti mirna multikulturalna sredina, simbol pomirbe, a ne izvor novih podjela.