Ilijana Korać, još jedno pojačanje osječke premijere, interpretirala je Musettu pjevački i glumački dorađeno, vjerno dočaravši parišku grizetu iz boemske četvrti. Njezin valcer Quando me’n vo u 2. činu prpošnošću visokih sopranskih fraza, preciznom dikcijom i dobro balansiranim rubatom svjedoči o zaista odličnom odabiru gošće za tu ulogu - piše između ostaloga Sunčana Bašić (http://www.klasika.hr/) u kritici osječke premijere Puccinijeve opere “La Boheme”.

Ilijana Korać (Mostar, 1988.) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu stječe titulu mag. art. flaute, a kao izvrsna studentica akademsku godinu 2009./10. usavršavala je u Ljubljani. Godine 2008. upisala je solo pjevanje kao drugi studij. Usavršavala se kod uglednih profesora flaute i solo pjevanja. Nisu izostale ni nagrade, ali ni angažmani u operama, kao ni koncertni nastupi.

Flauta i/ili solo pjevanje? Stigne li se oboje? I to tako jednako izvrsno?

- Kada je ljubav u pitanju, mislim da svaki čovjek nađe vrijeme, dodatnu snagu i energiju koja ga ispunjava da napravi sve što želi. S flautom sam počela svoje prvo glazbeno obrazovanje koje traje i dandanas, 18 godina. Danas kao profesorica flaute shvaćam da nisam pogriješila. No solo pjevanje je pobijedilo samo zato što je glas unikatan. Nema dvojnika i predstavlja samog tebe, što je u jednu ruku i dvosjekli mač jer svoju intimu iznosimo svima i ogoljujemo sebe na jedinstveni način.

Znači da odluku nije bilo teško donijeti?

- U početku je postojala dvojba, ali nakon akademskog obrazovanja shvatila sam jednu bitnu stvar. Moj je život scena, a flauta je dio mene na jedan drugi način zvan pedagogija. Mislim da s dva ujedinjena iskustva jako mnogo mogu dati i bar se truditi ispuniti svoju misiju koja je jedna jedina - GLAZBA. Pjevanje je pobijedilo zahvaljujući jednoj osobi koja je ostavila pečat koji je teško ignorirati. To je moj profesor Giorgio Surian. Mislim da o njemu nema smisla toliko pričati jer njegov rad govori sam za sebe, kao i karijera koja traje i nakon 30 godina. Način na koji živi i radi s glazbom bio je dovoljan za ovu odluku.

Kako je došlo do suradnje s osječkim HNK-om?

- Vrlo jednostavno. Životopis i fotografije sam poslala maestru Filipu Pavišiću i zamolila ga da mi da priliku za audiciju. Maestro je pozvao intendanta da me čuje i da zajedno donesu odluku. Napravila sam malu koreografiju s arijom Musette, i time sam dobila njihove simpatije. Nakon audicije sam dobila pohvale da nikada nisu čuli takvu intonaciju, dikciju i izražajnost. Njihova je odluka bila jednoglasna. Na povratku s audicije, u autobusu sam već počela učiti ulogu jer je bilo samo mjesec dana da naučim i pronađem lik i karakter Musette.

Kakva su iskustva? Jeste li zadovoljni obavljenim “poslom” (osobno), reakcijama, komentarima?

- Moje prvo iskustvo s osječkom postavom i kazalištem je predivno. Tolika pozitivna energija, kolegijalnost, disciplina, razumijevanje... Pod tim mislim na ljude koji čine kazalište - od domara, spremačice do ravnatelja i intendanta. To je još jedan od razloga zašto se nadam da ću se vratiti i biti dio te postave. Grad me oduševio mirom i malo sporijim životom od Zagreba pa sam se osjećala kao da sam na radnom godišnjem odmoru. Kritike publike i kolega bile su i više od očekivanog, i to mi je zahvala da sam opravdala bar dio očekivanja maestra, a time i publike. Jako sam kritična pa si uvijek ostavljam prostora za napredak u svim dijelovima procesa učenja. Svaki je nastup prilika da se ispravi dio koji nije bio tehnički uredan ili glumački čisto interpretiran. Posebice moram zahvaliti Petri Blašković, koja mi je svojim savjetima i vremenom koje je nesebično uložila dala toliko znanje koje ću ponijeti i dalje na svom putu. Velika joj hvala jer je uz profesionalizam i predivna osoba. Moram spomenuti i Petra Vujačića, s kojim je bilo izuzetno zabavno, poučno i srdačno raditi, napose jer sam na početku svog ostvarivanja i što sam imala sreće dobiti ovakve iznimne ljude.

Nije vam to bio prvi nastup u operi pa me zanima uživate li više kao dio predstave ili na koncertima?

- Svaki je nastup lijep sam po sebi jer ima određenu svrhu. No najdraži su mi nastupi u kazalištu i operi jer kolektiv ima snagu i šalje poruku koja može promijeniti mnogo toga, pa i samog tebe...

Kakve izazove, prepreke današnje vrijeme postavlja pred (mlade) glazbenike, posebice operne soliste?

- Velika je prepreka konkurencija. Možete biti nadasve sjajni i spremni, ali ako ne odgovarate fizičkom profilu (pritom mislim i na detalje kao što je boja kose) ili boji glasa, možete ispasti iz igre. Čini se malo smiješno, ali vanjsko je tržište jako nemilosrdno. Ljudi prihvaćaju velike uloge na samom početku i većina ih na taj način smanjuje svoj pjevački vijek jer uzima preveliki zalogaj za svoje godine i svoje trenutne mogućnosti. Mladost je jedna prelijepa stvar, ali ujedno i opasna jer imamo snagu, ali ne i dovoljno iskustva. Stoga, imati uz sebe mentora koji će osim tehničkog dijela pripreme obaviti i onaj dio odluke koji se odnosi na odabir repertoara koji smijemo i možemo izvesti u našim godinama je najvažnije. Lijepo je izvesti ulogu, ali najvažniji cilj je zadržati se na tim daskama koje nam život znače.