Ako je Andrija Jarak kralj javljanja uživo Informativnog programa Nove TV, Anita Martinović iz osječkog dopisništva definitivno je kraljica.

To je najbolje dokazala tijekom izvještavanja o poplavama u Slavoniji u svibnju. Nema koje prijevozno sredstvo nije koristila na terenu – helikopter, amfibiju, čamce službi i privatnih ljudi, pick-upovi, vojni kamioni... Anita je novinarka već 20 godina, a trenutačno dovršava poslijediplomski specijalistički studij “Regionalna suradnja i integriranje u EU”, tema završnog rada je krizno komuniciranje u mljekarskoj industriji. Ima ogromno iskustvo kao dopisnica: prati sve teme u nekoliko županija i država. Bila je u Kabulu, izvještavala o uhićenju Radovana Karadžića iz Beograda, a nedavno je bila u Turskoj.

Iza sebe imate golemo reportersko iskustvo. Možete li izdvojiti jedan od svojih zadataka kao najzabavniji?

- Kao reporter imam priliku ići na mjesta na koja ne može svatko. Svaki je radni dan u redakciji informativnog programa uzbudljiv i nepredvidljiv. Često se dogodi da ujutro krenemo snimati jednu priču, a do Dnevnika završimo u drugoj. Na terenu su mi najzanimljiviji ljudi koje snimamo. Izuzetno ih cijenim jer nije lako otvoriti vrata svoga doma, stati pred kameru i ispričati svoju priču. Bude tu i smiješnih situacija. Sjećam se jednoga javljanja uživo kada mi je u kadar gotovo uletjela baka sa stolicom. Ja sam se pripremala za javljanje tako što sam cupkala s noge na nogu i u sebi ponavljala što ću reći. Baka, koja je sve to promatrala iz svoje kuće, mislila je da me bole noge, pa mi je donijela stolicu.

A koji je bio najopasniji?

- U jednoj talačkoj situaciji snimatelj i ja u jednom smo trenutku shvatili da postoji mogućnost da smo otmičaru, za kojeg smo znali da je naoružan vatrenim oružjem dužeg dometa, na nišanu. Srećom, na vrijeme smo otišli na sigurno i sve je prošlo u redu.

Jeste li od malih nogu željeli biti novinarka i odakle ta ljubav prema ovom nimalo lakom poslu?

- Nasmijala sam se prije nekoliko dana kada sam susrela kolegu iz osnovne škole. Podsjetio me kako sam tada govorila da ću biti gradonačelnica ili predsjednica države (valjda zato što sam bila predsjednica razreda). Zapravo, još od škole osjećam se ugodno u javnim nastupima, pa je zato i televizija logičan izbor. Slučajno sam se kao student prava prijavila na jednu televizijsku novinarsku audiciju. Prošla sam. I tada je započela velika avantura. Prvo hobi, potom velika ljubav, a sada i ozbiljan posao.

Jeste li imali uzora i imate li ga danas?

- Kao mladom i neiskusnom novinaru, uzor su mi bile sve starije kolege. I danas ih cijenim. Međutim, u ovom poslu moraš biti drugačiji, moraš biti svoj. Pokušati u svakom događaju pronaći nešto što drugi nisu vidjeli.

Mislite li da je novinarski posao danas slabo cijenjen i slažete li se da je razlog tomu sve veća tabloidizacija medija?

- Ne mislim da je novinarski posao slabo cijenjen. Još uvijek vjerujem da novinari imaju moć mijenjati stvari oko sebe. U bezizlaznim životnim situacijama, kada su pokucali na bezbroj vrata, a njihov problem ostao neriješen, ljudi se još uvijek obraćuju novinarima i traže pomoć. I kapital i politika oduvijek žele imati utjecaj na medije. Mediji, odnosno novinarska profesija je ta koja se mora znati tome oduprijeti. Neki su više, a neki manje u tome uspješni. To na kraju honoriraju gledatelji, čitatelji i slušatelji. Tako da ne bih generalizirala.

Pokrivali ste i poplave koje su pogodile Hrvatsku ove godine. Kako ste se snalazili i dolazili do informacija u tom kaosu?

- Nastojala sam u svakom trenutku biti na poprištu događaja, biti u kontaktu s unesrećenim stanovništvom, ali i službama. U jednom trenutku bilo nam je čak i onemogućeno i ograničeno kretanje poplavljenim područjem. Postojala je opasnost od zaraze. Među bolje organiziaranim službama, koje su i nama pomagale u radu je Hrvatska vojska. Pokazali su da imaju ljudstvo, opremu i liniju zapovijedanja za krizne i kaotične situacije kakva je poplava.

U vašem je poslu jako važno imati odličan odnos sa snimateljima. Što biste savjetovali mladim reporterima koji će tek snimiti svoj prvi prilog? Što je najvažnije?

- Planiranje, dobra priprema i timski rad. Važno je prije odlaska na teren sa snimateljem razgovarati o tome kakvu reportažu snimamo te na koji način ju želimo prezentirati gledateljima. Kako ona slikovno treba izgledati. Jedan kadar (detalj ) zna podići cijelu reportažu. Gledatelji pamte slike, a po slikama sadržaj reportaže. Televizija je timski rad u kojemu je svaki član tima važan.

Imali ste prilike izvještavati iz Kabula. Što ste tamo doživjeli što nikad nećete zaboraviti?

- To je jedan potpuno drukčiji svijet. Prvo što sam naučila da im vrijeme kako ga gledaju zapadnjaci (odnosno - na sat) uopće nije bitno. Duga lekcija: što nekomu daš, to je njegovo zauvijek. Usred pustinje susreli smo beduina. Pokazao je prstom na moje sunčane naočale i nešto rekao. Ja sam mu ih dala misleći da ih želi pogledati. On se ljubazno zahvalio na daru i otišao. Naočale su najvjerojatnije završile na prvom bazaru, i to po cijeni od nekoliko dolara! Nije mi žao. Nekoliko dolara itekako će pomoći njegovoj obitelji. Ono što će mi zauvijek ostati u sjećanju su živopisna lica tamošnjih ljudi, osobito djece.

Imate li vremena za opuštanje i kako se najradije opuštate od obaveza?

- Druženja s obitelji i prijateljima. Putovanja i izleti. Volim kuhati. Uživam u skijanju. Moja najveća sreća je četverogodišnj sin Marko. Kad odgleda moja javljanja uživo, zna me kod kuće dočekati s improviziranim mikrofonom (crvena spužvica na daljinskom upravljaču). U tom slučaju on je novinar Nove TV, a ja sam ponosna mama.