Objavljeno 31. listopada, 2014.
Svi se još sjećamo histeričnog i poprilično klaunskog nastupa u Hrvatskom saboru tada oporbenog zastupnika Gorana Beusa Richembergha, koji je 2009. kritiziro tzv. porez solidarnosti što ga je uvela nepopularna premijerka Jadranka Kosor.
Beus Richemberg citirao je poznate stihove iz Smrti Smail-age Čengića: Harač, harač, rajo, treba! / - Hljeba, hljeba, gospodaru! / Ne vidjesmo davno hljeba! Antologijske stihove hrvatske književnosti napisao je naš prvi ban pučanin Ivan Mažuranić, čiju 200. obljetnicu rođenja obilježavamo upravo ove godine.
NIJE HRVATSKI IZUM
Kada se Beus Richembergh popeo na vlast, njegova Kukuriku koalicija Kosoričin je ozloglašeni, ali ipak socijalno osjetljivi namet (siromašni su plaćali manje!) hladnokrvno zamijenila povećanjem poreza na dodanu vrijednost na 25 posto. Iako su u svojoj predizbornoj kampanji, predstavljajući danas zaboravljeni i odbačeni Plan 21, lažno obećavali da u PDV neće dirati, taj je porez ipak, beskrupulozno, povećan. Zanimljivo, u Europi samo Mađari plaćaju više, čak 27 posto, a osim Hrvata 25 posto PDV-a u EU plaćaju samo još Danci i Šveđani. Nakon što nam je koalicijska vlada, u kojoj sudjeluje i njegova stranka, nametnula svoj harač, Richembergh se više nije javljao o toj temi.
Treba priznati da je Beus Richembergh u cijeloj priči bio prilično stručan s obzirom na dobru upućenost u orijentalne teme (uostalom, nisu Turci bez vraga bili nazivani Prusima Orijenta) i svoj kasniji angažman kao predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva. Naime, Smail-aga bio je otomanski general, bošnjačkog podrijetla, poznat po sudjelovanju u gušenju Prvog srpskog ustanka te slične rebelije Husein-bega Gradašćevića, koji je, nije prevažno, ali je zanimljivo, kratko vrijeme utočište našao u Osijeku (1832.).
Nažalost, harač nije specijalnost samo tragično neuspješnih hrvatskih premijera, nesposobnih i nespremnih da provedbom reformi smanje goleme državne i javne rashode (tu bitne razlike između Kosorice i Milanovića uopće nema), ni isključivo dnevnopolički poklik saborskih pitbulova, on je tragična stvarnost u bliskoistočnoj državi koja sebe naziva Islamskom Državom. Naime, na ruševinama dviju sekularističkih država, koje su, iz samo njima poznatih razloga, uništili naši prijatelji i saveznici Amerikanci, udružili su se islamisti iz organizacije Islamska država Iraka i al-Šama (Velike Sirije), bivši časnički kadar Sadamove iračke vojske i muslimanski internacionalisti iz cijelog svijeta, uključujući i vehabije iz naših krajeva, i osnovali raj na zemlji. Dakako, samo za muslimane pokorne idejama radikalnog islamizma, šerijatskog poretka i islamskog hilafeta (kalifata). To je i bit političkog islama još od vremena proroka Muhameda i prvih halifa (kalifa), dodatno podgrijana ambicijama suvremenog islamizma. Prema toj ideji islam treba proširiti, milom ili silom, do krajnjih mogućih granica i uspostaviti ekskluzivni islamski poredak pod vlašću jednog svjetovnog i duhovnog poglavara, tzv. halife. I da ne bude zabune, nije ideja islamskog hilafeta (kalifata) nikakav religiozni i politički arhaizam. Muslimani su najveći dio svoje povijesti uživali blagodati hilafeta. Posljednji kalifat ukinut je ne baš tako davno, 1924. godine, nekoliko mjeseci nakon ukinuća Otomanskog Carstva, voljom velikog turskog reformatora Mustafe Kemal-paše Atatürka. Orijentalni i otomanski Ösek (Osijek) duže od stoljeća i pol bio je u sastavu islamske superdržave, u čijem sastavu su bili i Kudüs (Jeruzalem), Trablus-i Sam (Damask), Kahire (Kairo), Mekke (Meka), Cezayir (Alžir), Hacibey (Odesa), Tunus (Tunis), Bagdat (Bagdad), Basra, Aden, Trablus-i Garb (Tripoli), Yerevan (Erevan), Tiflis (Tbilisi), Bakü (Baku), Uyvar (Nové Zámky), Kamaniçe (Kamianec-Podilski) i Perchtoldsdorf (Beč). Posljednji islamski kalifat, koji su predvodili otomanski sultani, osiguravao je procvat islama na golemom teritoriju, koji je obuhvaćao dijelove triju kontinenata (Azija, Europa i Afrika), šerijatski poredak, supremaciju muslimana i duboku pokornost nemuslimanskih podanika.
HARAČ ILI SMRT
Osnovna zamisao političkog islama (muslimansku je religiju nemoguće promatrati isključivo kao puku religioznost koja se odvija samo u džamijima, mesžidima i tekijama, posrijedi je koncept koji ima ambiciju zagospodariti cjelokupnom društvenom stvarnošću i koji je, u biti, državotvoran), još od vremena proroka Muhameda i stvaranja prve muslimanske države u Medini, jest izgraditi segregacijski poredak u kojemu će muslimani biti Herrenvolk, a svima onima koji imaju druga religiozna i ina uvjerenja preostaje položaj građana drugog reda, kako bi se to danas reklo. Kršćani i židovi u islamskoj državi svoje pravo na život i neku vrstu slobode kupuju plaćanjem poreza zvanog džizja, koji se s vremenom stopio s ozloglašenim haračem. Prema šerijatu, harač se u Otomanskom Carstvu naplaćivao svakoj muškoj osobi starijoj od sedam godina kao vrsta otkupa od ropstva. Njegovim plaćanjem nemuslimani su zauzvrat stjecali pravo osobne i imovinske sigurnosti.
Islamski državotvorci, kada su srpnju upali u irački grad Mosul, dali su tamošnjim kršćanima, koji ondje žive još od vremena Isusa Krista, ultimatum da smjesta prijeđu na islam ili plate džizju (harač). Ako to ne učine, čeka ih smrt. U samo nekoliko dana Mosul je očišćen od kršćana, koji su, u strahu za goli život, izabrali egzodus. Ipak, puno gore su prošli pripadnici vjerske i etničke manjinske skupine Jezida, u sjevernom Iraku. Naime, oni, ako ne prijeđu na islam, prema strogim pravilima šerijatskog prava nemaju pravo na život s obzirom da radikalni muslimani njihovu neobičnu religiju smatraju politeizmom i kultom koji štuje vraga. A sa šejtanom nema šale! Sudeći prema nazivu njihova internetskog časopisa Dabiq (posrijedi je važan toponim iz islamske eshatologije), islamski državotvorci bildaju svoje mišiće za konačni obračun islama i kršćanstva, odnosno židovstva (čitaj: Zapada), svojevrsni Harmagedon, u kojem bi islamistički borci trebali konačno već dokrajčiti te križare.
Piše: Draško CELING