Skupina branitelja, među kojima su i oni najteže stradali u ratu, sa 100-postotnim oštećenjima organizma, i dalje pred zgradom Ministarstva branitelja zazivaju ostavke ministra Predraga Matića i njegovih prvih suradnika.

Sve je, kako znamo, krenulo od izjave pomoćnika ministra Bojana Glavaševića, sina legendardnog novinara Hrvatskog radija Vukovar, koji se zapitao kako to da hrvatski branitelji i civilne žrtve rata boluju od PTSP-a, a to je populacija koja je dobila rat i pobijedila u njemu te ostvaruje mnoga prava, a s druge strane “imamo korpus populacije koja je bila na strani 'krajine', izgubila rat i nema prava, a ni PTSP”.

Koliko su u pravu oni koji smatraju kako se to polako pretvara u političku igru uoči predsjedničkih izbora, gdje se pod svaku cijenu dižu tenzije, teško je procijeniti, no riječ je o modelu upornosti koji je desnica već isprobala u Vukovaru i pokazalo se da ova vlast za to nema rješenje.

- Glavni uzrok prosvjeda leži u činjenici koju mi nazivamo sekundarne viktimizacije. Što stručno znači žrtva po drugi put postaje žrtva. Prvi put kada je traumatizirana, a drugi put kada joj se ne vjeruje da je traumatizirana, nego se govori da su to insinuacije, borba za privilegije itd. Tako se silovane žene, kada moraju na sudu dokazati da su silovane, ponovno osjećaju silovanima. Pogotovo ako govorimo o braniteljima oboljelima od PTSP-a, koji su prošli jednu golgotu u Hrvatskoj da bi uopće dokazali vjerodostojnost svojih patnji. Uzrok je u nespretnim izjavama gdje se na neki način negiraju PTSP i psihičke posljedice rata, jer se postavlja pitanje kako pobjednička vojska od toga može bolovati, što je u direktnoj suprotnosti sa svim znanstvenim činjenicama vezanim uz PTSP i negativnim psihičkim posljedicama rata u zadnjih 50 godina. Kao gripa, kao tuberkuloza, odnosno kao hepatitis C ne bira naciju, ne bira vjeru i ne bira vojsku - rekao nam je Herman Vukušić, psihijatar, koji se dugo godina bavi tom problematikom.

O PTSP-u istraživanja je prije nešto više od deset godina radio i psihijatar Vlado Jukić, ravnatelj Klinike za psihijatrijske bolesti Vrapče. Na internetu još stoji njegov zaključak: “Mislim da se oboljelima od PTSP-a daje dovoljno pažnje, da je ima u dovoljnoj mjeri. S obzirom na to koliko je ljudi vezano uz psihijatriju, mislim kako je veći problem u tome što se pažnja daje i ljudima koji to ne zaslužuju. Na temelju velikog istraživanja koje sam radio, otkrio sam da 56 posto onih koji se bolnički liječe i onih koji se godinu dana vode pod dijagnozom PTSP-a zadovoljavaju kriterije za tu dijagnozu, ali njih 44 posto ne. Kao relevantne uzeo sam kriterije Svjetske zdravstvene organizacije i Američkog psihijatrijskog društva. Kada sam uzeo nešto strožu skalu, tada je samo njih 42 posto zadovoljavalo kriterije”, rekao je tada dr. Jukić, kojega smo zamolili za izjavu, ali nam je samo kratko rekao: “Moje je istraživanje tako pokazalo, što ne znači da je ono posve točno”. Za daljnju nas je raspravu uputio na slavonske stručnjake za to područje.

Iako te njegove tvrdnje svjedoče da za doći do dijagnoze PTSP-a u Hrvatskoj tada i nije nužno bilo imati sve simptome, jer je to bilo vrijeme kada su mnogi “trčali za dijagnozama”, o čemu svjedoče i neke kasnije presude.

- Današnji broj invalida Domovinskog rata koji su to postali na temelju PTSP-a, još je u okviru epidemiološkog predviđanja koje smo dali na temelju istraživanja prije 15 godina, što je u skladu sa svjetskim standardima - ističe pak dr. Vukušić. On kaže da je to u skladu sa svjetskim standardima. Dodaje da se pokazalo kako 15 do 40 posto onih koji su sudjelovali u direktnim ratnim operacijama mogu razviti PTSP.

“Koliko će to biti jako, ovisi o stupnju društvene potpore. Što je društvo otvorenije za njih, ali ne u smislu materijalnih privilegija, nego da se razumiju njihove tegobe i oni prepoznaju kao žrtve, netko zaslužan za slobodu, onda je to mnogo manje. A ako ih se šikanira, ne vjeruje u njihovu patnju i traumatizaciju te ih se prikazuje građanima drugog reda, što je u RH bio slučaj, onda ta stopa bude mnogo veća i, nažalost, ima tendenciju prijeći u, kako mi to zovemo, traumatske promjene osobnosti koje su neizlječive”, kaže Herman Vukušić.