Plaćamo danak lošeg vladanja državom: Sve je manje razloga da o Hrvatskoj možemo govoriti kao o socijalnoj državi
Vezani članci
JOHN A.TURNER:
S obzirom na to da većina hrvatskih građana već šest-sedam godina plaća danak krizi i recesiji iz koje nas Vlada nije sposobna izvući, lako je zaključiti kako je i socijalna sigurnost u Hrvatskoj na vrlo niskoj razini.
Uostalom, ponovni rast broja nezaposlenih, niske mirovine, prenapregnuti mirovinski sustav, male plaće onih koji još rade, prezadužena država i propala ekonomija, pokazatelji su koji ne ulijevaju nadu da će sutra biti bolje. Pritom ni članstvom u EU nismo po pitanju socijalne i mirovinske sigurnosti nešto posebno profitirali, da o izostanku investicija i oporavku gospodarstva, kao temelja za stabilni socijalni i mirovinski sustav, niti ne govorimo.
TEORIJA I PRAKSA
Drugim riječima, kaos u vlasti generira i kaos u osnovim uvjetima za normalan život većine građana. Osiromašena država diše na aparatima, dok vladajući pokušavaju u inozemstvu ponovno “ušićariti” nekakav kredit da bi pokrpali proračun kojem prijeti kolaps, monetizirati ceste, ili povlačiti kojekakve druge ishitrene poteze koji uglavnom ne pomažu, nego još više odmažu u normalizaciji stanja u državi. U međuvremenu izloženi smo predizbornoj kampanji za predsjednika RH, igrokazu s uhićenjem Bandića, stalnim ideološkim prepucavanjima vlasti i oporbe, što sve skupa još više zamagljuje ionako teškom magluštinom opterećenu svakodnevicu sve većeg broja osiromašenih Hrvata.
U takvom sumornom stanju socijalna sigurnost doima se poput neke daleke utopije. Jer nju, socijalnu sigurnost, možemo još naći samo u definicijama. Jedna od definicija glasi kako socijalna sigurnost “znači zaštitu koju društvo osigurava svojim članovima kroz različite javne mjere protiv ekonomskih (gospodarskih) i socijalnih nedaća koje bi ih inače pogodile zbog gubitka ili značajnog smanjenja zarade izazvane bolešću, materinstvom, nesrećom na radu, nezaposlenošću, invalidnošću, starošću ili smrću; te osiguranje zdravstvene (medicinske) njege i pomoći obiteljima s djecom”. Prosudite samo što od toga imamo u Lijepoj Našoj, bar unatrag posljednjih nekoliko godina otkako tonemo u beznađe krize i recesije.
Inače, vladajući se teme socijalne sigurnosti dotaknu tek u određenim prigodama, a i onda uglavnom načelno. Tako se predsjednik Josipović u povodu Dana socijalne pravde (valjača ove godine) putem Facebooka javnosti obratio riječima: “Na Dan socijalne pravde, moramo se suočiti s činjenicom da i u Hrvatskoj mnogi ljudi žive u siromaštvu. Mnogi su bez prihoda, bez posla i bez mogućnosti da sebi i obitelji osiguraju život dostojan čovjeka. U vremenu krize, socijalna država važnija je nego ikada. Ako i nismo dovoljno bogati da svima osiguramo blagostanje, imamo dovoljno da onima kojima je najteže pružimo bar temeljnu socijalnu sigurnost. Na to moramo misliti, ne samo na Dan socijalne pravde, nego svaki dan, posebice kada kreiramo politiku, promoviramo društvene vrijednosti i donosimo odluke o kojima ovisi kvaliteta života u Hrvatskoj”. Sve krasno, ali samo u teoriji koju praksa svednevice demantira. A na Milanovićeve izjave glede socijale bolje se i ne osvrtati.
Sveukupno uzevši, problematika socijalne i mirovinske sigurnosti u Hrvatskoj provlači se od uspostave samostalnosti i neovisnosti države. Zapravo nekakav efikasni, kvalitetno nastavljen i kroz praksu dokazano učinkovit sustav, nismo niti imali. Improviziralo se, ponešto od elemenata iz teorije usuglašavalo kroz zakonske okvire, no izostala je, posebice u iznuđenim okolnostima krize i recesije, studioznija reforma koja bi se provela, a ne samo o njoj raspravljalo.
ULOGA DRŽAVE
Vezano uz temu, prisjetio sam se jednog izvrsnog teksta iz Glasa Koncila. Riječ je o komentaru “Socijalna sigurnost i socijalno osiguranje”, Stjepana Androića, iz prosinca 2009., koji je i te kako aktualan i danas. Između ostaloga, Androić je tada zapisao i ovo: “Pojedinac sam pretežno i svjesno određuje svoju budućnost i način svoga života u okviru objektivnih mogućnosti svojega gospodarskog i društvenog okruženja i ovisno o vlastitim sposobnostima. Tako i država, odnosno društvo u cjelini određuje i svoju budućnost. No, budućnost prosječnog pojedinca ovisna je i o stanju u državi. Zato odgovornost za izbor ispravnog puta u budućnost ostaje na onima koji odlučuju, a to je vladajuća politika i država. Od odgovornosti za našu zajedničku budućnost nitko se ne može izuzeti”. Androić također napominje da treba razlikovati pojmove socijalna sigurnost i socijalno osiguranje: “U pravilu sredstva za socijalnu sigurnost prikupljaju se putem poreza pa se financiraju iz državnog proračuna, ili proračuna lokalnih jedinica. Sredstava za socijalnu sigurnost u užem smislu, tj. za socijalno osiguranje, a to je prije svega mirovinsko i zdravstveno, prikupljaju se doprinosima”.
No, kad vidimo čime se u Banskim dvorima Kukuriku koalicija bavi i kako vladaju, teško se oteti dojmu kako nam je budućnost, kad je socijalna sigurnost i socijalno osiguranje (mirovinsko napose) u pitanju, sve samo ne svijetla. Ne treba daklem biti pesimist pa zaključiti kako konstantno tonemo umjesto da konačno isplivamo iz gliba u kakav nas je dovela nesposobna vlast, i sadašnja i prethodna. Pritom smo od sadašnjih “kukurikavaca” dobili još i kontoverzni Zakon o radu, ali i sve više ljude bez posla, gomilanje socijalnih slučajeva u zemlji bez čvrste socijalne sigurnosti, stalni strah od pucanja mirovinskog sustava, uz pucanje svega drugoga što nas prati iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Eto, digli su glas i branitelji invalidi, koji se žale na vlastitu ugroženu egzisteniciju. To, pak, što je Sanader osuđen, što je i Bandić sa suradnicima završio onkraj rešetaka i što se umjesto tvornica pune zatvori, teško da može utješiti stotine tisuća onih koji kopaju po kantama za smeće, skupljaju prazne boce i pune pučke kuhinje.
I završit ću još jednim citatom gospodina Androića: “Država jamči samo za minimalna davanja, što znači da je socijalna sigurnost najsiromašnijeg dijela pučanstva pod znakom pitanja, a zapravo je nikakva”. Uz opasku da je i ono o “jamstvu države” sve više pod znakom pitanja...
Piše: Darko JERKOVIĆ
ŠTO JE SOCIJALNA SIGURNOST?
Socijalna sigurnost, pojam je koji označava kolektivnu akciju društva, najčešće države, u održavanju ili nadoknadi dohotka pojedinca u slučajevima kada ga on zbog određenih socijalnih razlika ne može sam osigurati. U europskim zemljama terminom socijalna sigurnost obično se označuju kako sustavi socijalnog osiguranja od klasičnih rizika (mirovinsko, invalidsko, zdravstveno i osiguranje protiv nezaposlenosti, koji se najčešće financiraju doprinosima), tako i svi drugi programi zaštite od rizika siromaštva, različitih vrsta hendikepa i sl., koji se financiraju iz općih prihoda države. U SAD-u pojam socijalna sigurnost, koji ima pozitivno značenje, znatno se razlikuje od sustava socijalne pomoći siromašnima koji su stigmatizirani. S obzirom na pojavu novih vrsta rizika, u europskoj se literaturi i praksi (različito od anglosaksonske), pojam socijalna sigurnost sve češće zamjenjuje pojmom socijalna zaštita, koja obuhvaća sva davanja i usluge koje se pružaju stanovništvu. U ostvarivanju socijalne sigurnosti naglašava se važnost ne samo države, nego i drugih aktera: obitelji, tržišta, zaposlenja i drugih društvenih mreža u kojima pojedinac sudjeluje.(Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža)
NUŽNA SOLIDARNOST
Ekonomski napredak ima smisla jedino ako ga slijedi socijalni napredak
O problemu socijalne sigurnosti, na teoretskoj i praktičnoj razini, pisali su mnogi ugledni svjetski stručnjaci. Jedan od njih, Alain Euzéby, sa Sveučilišta Pierre Mendes France u Grenobleu, između ostaloga naglasio je i ovo: U svim zemljama svijeta sredstva potrebna za financiranje socijalne sigurnosti nedostatna su u usporedbi sa širenjem potreba koje moraju zadovoljiti. Taj raskorak između resursa i potreba utoliko je veći ako je zemlja nerazvijenija: što ste siromašniji više vam je potrebna socijalna sigurnost, a istodobno njezino se širenje i poboljšanje sudara s teško savladivim financijskim preprekama. Svejedno, socijalnu sigurnost ne treba promatrati kao luksuz bogatih zemalja. Suprotno procesu globalizacije ona je sve više i više nužna i ne treba je uzimati kao teret... Čak ako su financijske teškoće socijalne sigurnosti prije svega vezane uz ekonomski i socijalni kontekst u kojem djeluje, obrana socijalne sigurnosti zahtijeva najviše moguće standarde u samom njezinom upravljanju. Dobro upravljani sustavi sa što je moguće manjim administrativnim troškovima, ne omogućavaju samo bolje financiranje socijalnih davanja, nego su također manje izloženi kritici i služe kao važna obrana protiv mogućih pokušaja privatizacije... Ekonomski napredak ima smisla jedino ako ga slijedi socijalni napredak. Socijalni napredak nije prepreka ekonomskom napretku. Istinski kriterij za ocjenu uspjeha društva jest njegova sposobnost da ne isključuje svoje članove i da čuva ljudsko dostojanstvo... O problemu mirovina, Euzéby piše: Sustavi starosnih mirovina na temelju tekuće raspodjele, koji su u okviru sustava socijalne sigurnosti najbrojniji, predmet su žestokih kritika, posebno od Svjetske banke. Optužuje ih se da su previše osjetljivi na demografsko starenje (pogoršanje odnosa između doprinosnika i umirovljenika); da podrazumijevaju pretjerane doprinose iz dohodaka od rada, posebice od plaća; da su se pokazali vrlo nepravedni prema malobrojnijoj generaciji aktivnih stanovnika, budući da oni moraju nositi financijski teret mirovina brojne generacije umirovljenika; da sadrže značajne političke rizike, jer načini obračuna mirovina mogu uvijek biti izmijenjeni od javne vlasti; da predstavljaju raspodjelu resursa koja nije poticajna s gledišta ekonomskog rasta i razvoja...
(Objavljeno u Reviji za socijalnu politiku, Svezak 4, Br. 4; 1997.)
“Kriza socijalne sigurnosti”, izraz je koji se koristi kako u razvijenim zemljama tako i u zemljama u razvoju, podrazumijeva kroničan nedostatak sredstava u odnosu prema izdacima...
A.EUZÉBY