Hrvatska je već godinama u krizi i recesiji, a sudeći prema mnogim pokazateljima, teško da ćemo iz toga stanja izići i sljedeće godine. O aktualnoj situaciji razgovarali smo s prof. dr. sc. Ivanom Lovrinovićem, s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

Kako ocjenjujete sadašnje ekonomsko, financijsko i gospodarsko stanje u Hrvatskoj?

- Šest godina Hrvatska bilježi pad BDP-a, što kumulativno iznosi 14 %. Riječ nije više o recesiji, već o teškoj depresiji koja se uvukla u svaki obrt, privatno ili javno poduzeće, među radnike, menadžere i, što je najgore, u obitelji. Taj dah depresije osjeća se na svakom mjestu. Ljudi očekuju da netko prekine to grozno stanje i ponudi efikasno rješenje za proboj k rastu, zapošljavanju i da se vrati osmijeh i samopouzdanje na lica građana. No to se ne događa, pa životni standard i dalje pada, sve je više građana pod ovrhama, dužnici banaka po kreditima uz valutnu klauzulu na švicarske franke u situaciji su dužničkog ropstva i ne vide rješenje. S druge strane, Vlada najveći dio svoje energije i vremena troši na restrukturiranje proračuna, odnosno traženje načina smanjenja rashoda. Također nastoje provesti model uspostave ravnoteže u gospodarstvu smanjivanjem plaća radnicima. Oni inzistiraju na modelu oporavka koji se temelji na tzv. internoj devalvaciji; što znači na smanjenju plaća i padu cijena roba i usluga. Tako je moguće uspostaviti novu ravnotežu, ali se ona u teoriji naziva lošom ravnotežom jer ruši životni standard. Takvu politiku počela je provoditi i bivša, HDZ-ova vlada. Taj model neće uspjeti u Hrvatskoj, a ako se na njemu bude inzistiralo, proizvest će socijalne nemire. Naši su problemi veliki i duboki i ne može ih se rješavati parcijalnim zahvatima i s ljudima koji su sudjelovali u njihovu stvaranju. Sve dok budemo imali ovakvu ekonomsku politiku, ostat ćemo u depresiji.

Zašto izostaju strukturne reforme u Hrvatskoj? Inozemne investicije ne ulaze očekivanim tempom, država se neprestano zadužuje, gospodarstvo je onemoćalo... Gdje su glavni uzroci takvog stanja?

- Pojam strukturnih reformi nitko od članova Vlade nije jasno objasnio, odnosno što pod tim pojmom podrazumijeva. To dobro zvuči, ali je prazno. Pretpostavljam da je riječ o nužnosti harmonizacije dijelova ukupne makroekonomske politike i ubrzanja restrukturiranja, prije svega u javnim poduzećima. Međutim, zbog težine ukupnih problema u gospodarstvu kao što su: velika nezaposlenost, velika nelikvidnost, pad potražnje, slabljenje konkurentnosti, visok javni i vanjski dug itd. nije moguće riješiti ih dosadašnjim modelom ekonomske politike. Potrebna je nova ekonomska politika, koja zahtijeva radikalne promjene, ali ne preko noći. Gospodarstvu se mora dati vrijeme za prilagodbu. Ta nova ekonomska politika morala bi omogućiti izlazak mnogim građanima iz dužničkog ropstva, poduzetnicima jeftino financiranje novih investicija, tečajnom politikom jačanje konkurentnosti na stranim tržištima, a prije svega rješavanje neprihvatljivo visoke stope nezaposlenosti mladih ljudi, o kojima ovisi demografska slika Hrvatske. Imam viziju programa i glavnih odrednica ekonomske politike kojima bi se riješilo ovo neodrživo stanje. Naravno da inozemni investitori neće doći u ambijent gdje nema optimizma, gdje još uvijek caruje birokracija, gdje se porezni sustav često mijenja a poduzetnici često tretiraju kao sumnjivci, ili potencijalni lopovi. Iz toga je jasno što bi trebalo učiniti da se to promijeni. No, za to su potrebni novi ljudi koji će donositi državničke odluke što će ih svi prepoznati. Hrvatska ima takve ljude, ali ih treba netko okupiti i malo ohrabriti. Za promjene u Hrvatskoj potrebni su novi ljudi koji imaju četiri važne osobine: etičnost, znanje i stručnost, hrabrost i domoljublje.

Prevelika zaduženost Hrvatske najčešće se u javnosti ističe kao glavni domaći ekonomski problem, uz visoke stope nezaposlenosti i slabljenje proizvodnje. Kako to komentirate?

- Prevelika zaduženost nije samo fenomen u Hrvatskoj. Postoje još zaduženije nacije, poput Engleza, Amerikanaca, Japanaca itd. S jedne strane riječ je o javnom dugu koji je u nas još uvijek niži negoli u Njemačkoj, a posebice u odnosu prema Italiji. Javni dug Hrvatske treba biti više okrenut poticanju proizvodnje i zapošljavanja i treba ga restrukturirati ročno, valutno i kamatno. Veća je opasnost u vanjskom dugu, o kojemu je hrvatska javnost nedovoljno informirana. Središnja država sudjeluje u ukupnom vanjskom dugu, koji iznosi 46 milijardi eura, sa 22 %, odnosno 10 mlrd. eura. Kada središnjoj državi dodamo vanjske dugove javnog sektora za koji ona jamči, ukupan dug je 19 mlrd. eura. No treba naglasiti da država na raspolaganju ima 13 milijardi eura deviznih rezervi, koje su u njezinu vlasništvu. Oko 95 % duga javnog sektora je dugoročnog karaktera. Međutim, zabrinjava činjenica da je država jedini sektor koji se posljednjih četiri-pet godina snažnije zadužuje u inozemstvu. Tako je, na primjer, vanjski dug središnje države od 2011. godine do danas povećan sa 7 na 10,5 mlrd. eura, dakle za 50 %.

Zbog čega je vanjski dug države tako eksplodirao?

- I ja se pitam: Zbog čega? Je li to moralo biti isključivo u inozemstvu? Bivši ministar Linić danas okolo drži lekcije drugima, a trebao bi objasniti zašto je povećao vanjski dug u tako kratkom roku. Zbog svega toga smatram da bi trebalo zakonom zabraniti Vladi jednokratno zaduživanje veće od 500 milijuna eura u inozemstvu bez prethodne suglasnosti većine u Saboru. Vidite, pojedini ministri odu na godišnji skup MMF-a u SAD i usput nas zaduže za pola milijarde ili milijardu dolara a da nitko prethodno nije o tome raspravljao. Time se izravno destabilizira gospodarstvo i država. Vanjski dug je potpuno izvan demokratske kontrole. Ono što je razvidno jest da najveći udjel u vanjskom dugu ima privatni sektor za koji ne jamči država i čiji je vanjski dug dostigao 30 mlrd. eura. Posebno zabrinjava sve izraženiji trend kašnjenja u otplati glavnice i kamata privatnih poduzeća inozemnim vjerovnicima. To je jedini sektor koji kasni u otplati vanjskog duga. Krajem 2008. taj je sektor kasnio s otplatom 200 milijuna eura. Danas je taj iznos dostigao 1,5 milijardi eura! To je izravna posljedica liberalizacije zaduživanja u inozemstvu i sada vidimo da sve više poduzeća ne može otplaćivati vanjski dug. Hitno treba ograničiti vanjsko zaduživanje poduzeća, a posebice onih koja nisu izvoznici. Naravno, to treba učiniti i prema sektoru države, javnih poduzeća i banaka. To nije popularna mjera, ali će nas spasiti. Pretjerani uvoz kapitala u Hrvatsku s ciljem zarade na bitno većim kamatnim maržama neke će skupo koštati zbog aktiviranja rizika. U tom procesu najvažniju ulogu odigrale su banke. Iz toga bi svakome moralo biti jasno tko nas je i zašto zaduživao. Prema tome, stalno ponavljanje iznosa vanjskog duga po stanovniku potpuno je besmisleno i služi za zastrašivanje nacije. Zna se tko se treba toga plašiti. I na ovom segmentu vidimo da je svagdje nered i da je cijeli sustav nužno urediti.

Što mislite o monetizaciji cesta? Hoće li je Vlada provesti ili će zbog referenduma koji je u tijeku ipak odustati od tog plana?

- Budući da nema pravi razvojni program za gospodarstvo, čime bi se punio proračun, sadašnja će vlada učiniti sve da manjak proračunskih prihoda pokrije i prodajom imovine. Zbog toga oni monetizaciju autocesta vide kao dobar potez. Referendum će sigurno uspjeti i Vlada bi morala odustati od svoje namjere. Ako ne odustane, tada provocira narod i izlaže se riziku prisilne smjene. Pokazuje se da je referendumska demokracija za Hrvatsku ipak dobra praksa, jer su političke strukture unutar i SDP-a i HDZ-a u ove 24 godine stvorile neodrživ obrazac ponašanja, klijentelističke mreže i negativnu selekciju. Među njima nema bitnih razlika. Možda su referendumi za ovako mladu državu i politički neaktivne građane pravi način kako izgrađivati demokraciju i uspješnu državu u Hrvatskoj. Udruga “U ime obitelji” napravila je dva uspješna referenduma i njima konačno zastrašila i uzdrmala političku scenu te ohrabrile građane i pokazala da je moguće mijenjati stvarnost.

Netko će vam prigovoriti da je takva referendumska demokracija preskupa?

- Ja kažem da je vrlo jeftina u odnosu prema troškovima svih dosadašnjih promašaja. Potpisao sam izjavu protiv monetizacije autocesta. Pokušaj monetizacije naših autocesta potpuno je netransparentan. Studija koju sam pročitao a koju je izradila jedna “domaća” banka s još nekim konsultantima razočaravajuća je zbog svoje površnosti. Poznato je da privatni kapital nije zainteresiran za gradnju infrastrukture poput autocesta. Onog trenutka kada postane zainteresiran, onda je to siguran znak da će biti riječ o velikom diskontu uz koji se namjerava sniziti cijena autocesta. Pametnom dosta! Namjerno se i sustavno iznosi podatak da je HAC zadužen za četiri milijarde eura. To je točno, ali to ne mora vratiti sutra ili za godinu ili tri, već za sljedećih 20 godina. Time se u javnosti želi stvoriti slika da HAC-u nema spasa i da ga je moguće “spasiti” samo monetizacijom. Namjerno se miješa novčani tok sa stanjem. HAC treba restrukturirati, smanjiti utjecaj politike i onemogućiti dovođenje “političkih menadžera” tako da se dio HAC-a (25 ili 50 %) proda privatnim investitorima ili da se emitiraju dugoročne korporativne obveznice koje će kupovati domaći i strani mirovinski fondovi, osiguravajuća društva i građani. Uvjeravanje Vlade o koristi od monetizacije za buduće umirovljenike sliči vabljenju fazana koji će poslije biti očerupani. Na skupu ekonomista u Opatiji sredinom studenog iznijet ću preciznija mišljenja i prijedloge o tom pitanju.

Ušli smo u EU, no obični građani od toga za sada ne vide nikakvu korist. Što je Vlada mogla i trebala, a nije, učiniti da od članstva izvučemo više koristi?

- Ulazak u EU prije svega je politička odluka jer mi nismo proveli tzv. realnu konvergenciju u odnosu prema prosjeku zemalja EU-a kako bismo im se približili po strukturi gospodarstva, produktivnosti, životnom standardu, tehnologijama itd. Sve se oslanjalo na tzv. nominalnu konvergenciju, koja se odnosi na deficit proračuna, stopu inflacije i visinu javnog duga. Sada će se početi pokazivati negativne strane takvog pristupa i politike. No od nas su u lošijem položaju bile i jesu Bugarska i Rumunjska, koje su prije nas postale članicama EU-a. Rekoh, riječ je prije svega o političkom povezivanju iako EU nije država, ni federalna ni konfederalna. Ona je politički projekt u razvoju s ciljem da postane Sjedinjene Europske Države. Kriza gospodarstava u zemljama članicama nakon 2008., koja u većini zemalja traje i danas, znatnim je dijelom i posljedica nedovršene političke države, jer se zapelo negdje na pola puta. Ne možete imati jednu monetarnu politiku i jedinstvenu valutu a 18 fiskalnih politika u eurozoni. Mnogi su očekivali da će sam čin priključenja EU-u Hrvatsku povući naprijed od strane bogatijih zemalja. No unutar “europske obitelji” nema besplatnog ručka. Sada se od Njemačke traži da ona postane lokomotiva, da povećaju plaće i više troše, a Nijemci po prirodi nisu takav narod da bi to prihvatili. Oni su skloniji štednji. Francuska i Italija žele ekspanzivniju i monetarnu i fiskalnu politiku, a Njemačka ne. To stvara zastoje, dvojbe i produžava krizu projekta. Hrvatska bi mogla više profitirati, ali institucionalno, preko diplomacije i na druge načine nije se osmislilo kanale kojima ćemo povećavati izvoz. Mi se moramo snažnije okrenuti i prema drugim tržištima u svijetu.

Kakvo je vaše mišljenje o sadašnjem tečaju kune prema euru. Je li on realan, ili ga treba korigirati? Kakva je tu uloga HNB-a?

- Tečaj kune znatno je nerealan, i to već 20 godina. Održavanje stabilnosti tečaja kune prema euru i danas je glavni cilj ne samo monetarne nego i ukupne ekonomske politike. Devizni tečaj je uvijek trebao biti instrument ili sredstvo, a on je postao glavnim ciljem. Već dvadeset godina inflacija je u Hrvatskoj stabilna, a u posljednjih godinu dana imamo čak i deflaciju. No HNB ne mari za promijenjene okolnosti, već inflaciju i dalje smatra najopasnijim problemom hrvatskog gospodarstva. To je apsurdno! Tečaj mora u svakoj zemlji odražavati promjene kako u strukturi troškova proizvodnje tako i u razlikama u stopama inflacije i kamatnjaka u odnosu prema našim konkurentima. Ovdje je riječ o tečajnoj politici za destimuliranje izvoza. No ovakva politika ima smisla, ali za nešto drugo, a to je da štiti banke od valutnog rizika jer su uvezle previše deviznih kredita od svojih matica i dužnike koji su uzimali kredite. Središnja banka i Vlada koja favorizira te druge u odnosu prema proizvodnji i izvozu gura sustav u ponor. Ukratko rečeno, odnos relativnih cijena prema našim konkurentima duboko je poremećen i to se mora ispraviti. Naš monetarni sustav mora se snažnije resuverenizirati i domaćoj valuti dati mnogo više prostora. Ona je sada u domaćem monetarnom sustavu sekundarna valuta, ima je samo oko 30 %. Ne može se voditi uspješna monetarna i ekonomska politika na temelju sekundare valute. Devalvacija ne dolazi sada u obzir jer je prekasno, ali su mi poznati drugi scenariji i rješenja. Nikakva značajnija promjena, odnosno izlazak iz depresije, neće biti moguća bez promjena u monetarnoj politici i HNB-u kao instituciji.