Za desnog vanjskog NEXE-a Cana Celebija već je neuobičajeno što je u Našice stigao iz Turske, zemlje koju u sportskom smislu ne možemo baš povezati s rukometom.

Radi se doista o multitalentu, zbog čega se taj 24- godišnjak čini posebno zanimljivim. Ima fakultetsku diplomu, upisao je i poslijediplomski studij na Fakultetu za fizičku kulturu. Svira klarinet, vrlo je načitan i u Našice je donio bogatu kolekciju knjiga, kao i gramofonskih ploča, kojih je kolekcionar.

Dolazak u Našice shvatio je i kao svojevrsnu misiju. Jedini je trenutačno turski rukometaš koji igra izvan Turske.

- Želim da mojim putem krenu i ostali turski rukometaši. Moja je zadaća otvoriti im vrata. Kao što je vaš Dražen Petrović bio prvi koji je otišao u NBA - pričao je Can nedavno u stanci susreta SEHA lige.

Rođen si u Ankari. Uz toliko u Turskoj daleko popularnijih sportova kako si se odlučio za rukomet?

- Iz sportske sam obitelji. Otac mi je glavni tajnik Turskog sveučilišnog sportskog saveza, majka mi je bila međunarodna gimnastička sutkinja, a brat je bivši reprezentativac u badmintonu. Rukomet sam počeo igrati s deset godina i svidjelo mi se. Došli su iz kluba u našu školu i odabrali me. Sport je moja okupacija zbog obitelji, a vidite i sami da smo u obitelji iz različitih sportova, pa je i meni trebalo nešto drukčije.

Obitelj mu je velika potpora. Na nozi ima tetovažu oca i majke.

- Nisu baš bili presretni kada sam rekao da odlazim, ali to je bila moja odluka. Želim napredovati u rukometu, moja je želja jednoga dana igrati u Kielu, omiljenom rukometnom klubu.

A koji ti je omiljeni nogometni klub?

- Bešiktaš. Bez obzira na to što sam iz Ankare. Bešiktaš je nakon Galatasaraya i Fenerbahčea najpopularniji turski klub i ima navijače u svim dijelovima Turske.

Trener Bešiktaša je Hrvat Slaven Bilić.

- Vole ga ljudi u Turskoj, a meni se sviđa jer je drukčiji, poseban. Svira gitaru, nosi naušnicu, ako se ne varam, završio je pravo. Sviđa mi se njegov temperament. Sličan je onom u nas Turaka.

Još mu se jedan Hrvat sviđa zbog svog temperamenta i zato što je drukčiji.

- Od hrvatskih rukometaša volim Vorija, prije sam volio Metličića, danas Duvnjaka. Međutim, najviše mi se uvijek sviđao Ivano Balić iz istoga razloga kao Bilić. Jer je drukčiji. Drukčije igra rukomet od ostalih, drukčije se ponaša.

Dodirnuli smo se nogometnih tema. Sjećaš li se utakmice u četvrtfinalu Europskog prvenstva u Austriji 2008.?

- To me pitaju svi u Hrvatskoj. Čim sam došao, odmah su mi spomenuli tu utakmicu. Očito je taj poraz urezan u vaše sjećanje, bez obzira na to što ste nam se poslije osvetili.

Rukomet u Turskoj nije popularan sport, ali dojam je kako lagano napreduje?

- Istina, napredak je lagan. Bešiktaš igra Ligu prvaka, reprezentacija igra u kvalifikacijskoj skupini za Europsko prvenstvo. Prema mojem mišljenju, za rukomet bi bilo još bolje kada bi Fenerbahče i Galatasaray osnovali svoje rukometne sekcije. Bilo bi više novca za rukomet, ali i više gledatelja, veće zanimanje.

Postoji li razlika u načinu rada u Turskoj i u Hrvatskoj? Jesi li se priviknuo na SEHA ligu?

- Da, SEHA liga je puno kvalitetnija, ima odličnih momčadi. Što se tiče talenta, to je sve otprilike slično, ali način rada u Hrvatskoj je bolji, veći je profesionalizam, više se pazi na detalje u rukometu. Primjerice, naš kondicijski trener Mirko (Krolo, nap.a) zbilja radi sjajno.

Stigao je ljetos iz milijunske Ankare, u maleno Našice. Kako si se priviknuo?

- Volim reći kako Ankara ima sedam milijuna stanovnika, a Našice sedam tisuća, premda znam da ima koju tisuću više. Istina, malo mi je neobično jer sam naviknuo živjeti u velikom gradu. Malo mi je problem što nije bliže Zagrebu, većem gradu koji je povezan avionom s Istanbulom ili Ankarom. Ali snašao sam se. U klubu su me svi odlično prihvatili, trener je u tom smislu također odličan. Traži disciplinu, ali je spreman prema tebi postupiti i prijateljski. Sviđaju mi se i ljudi u Našicama, svi mi žele pomoći. Znam otići na jezero u parku, gdje uzmem klarinet i sviram.

Je li i sviranje klarineta također obiteljsko naslijeđe?

- Nije, ja sam prvi glazbenik u obitelji. Sviram klarinet jer je njegov ton najsličniji ljudskom glasu. Inače ne slušam ozbiljnu glazbu, volim evergreene kao što su Elvis ili Beatlesi ili neke starije turske izvođače.

Can je u Turskoj predodređen da postane sportska zvijezda. Posjeduje vlastitu internet i Facebook stranicu sa oko 6000 fanova.

- Imam sponzorski ugovor s velikim sportskim centrom u Ankari. Izrađen mi je i vlastiti logo s mojim incijalima CC. Njihova agencija vodi brigu o mom marketingu, PR-u, ali i o nutricionistu, vitaminizaciji, kondicijskom treneru... Svakako je i njima u interesu da u jakoj ligi igram što kvalitetnije - zaključio je Can Celebi.