Objavljeno 22. listopada, 2014.
U Osijeku sam iskusila što znači doista biti scenski, muzički i emotivno lik kojeg tumačim
Što god mi mislili o njima i premda nisu sve jednako vrijedne, nagrade su uvijek dobro došle. Brojnima se može pohvaliti i 26-godišnja sopranistica Tanja Ruždjak, koju je osječka publika vidjela u premijernoj i dvjema repriznim izvedbama prve ovosezonske premijere u HNK - Puccinijeve opere “La boheme”.
Ova sjajna mlada glazbenica, koja je u rujnu 2013. magistrirala na izvođačkom smjeru Muzičke akademije u Zagrebu, dobitnica je druge nagrade na Međunarodnom pjevačkom natjecanju “Bruna Špiller” u Crnoj Gori 2012., a na Wienna Music Seminar Competition u Beču 2011. jedina je osvojila pjevačku nagradu. I nije to sve. Mnoštvo je tu još nagrada, nastupa, usavršavanja, suradnji...
Vjerujem da o sebi u medijima često čitate/slušate u superlativima. Koliko to i kako na vas djeluje?
- Mediji su sastavni dio našeg posla, oni nam na neki način pomažu da ljudi čuju za nas, što je za nas mlade pjevače, kao i ostale mlade tek diplomirane umjetnike vrlo vrijedno. Ipak, smatram da je možda općenito u društvu prisutan trend valoriziranja svega što se piše, sluša ili gleda u medijima, a to može kod mladih umjetnika stvoriti određene sumnje i nesigurnosti ili u suprotnom može ga to ponijeti da počne veličati sebe i svoje vještine. Imam veliku sreću što oko sebe imam divne pedagoge i prijatelje pjevače koji mi uvijek kažu svoje mišljenje za koje znam da je iskreno. Također često prije tražim da me se dobronamjerno kritizira kako bih iz svakog nastupa u novi ponijela nešto novo. Osobno volim čuti lijep komentar, ali najviše me raduje kada vidim da ljudi odlaze radosni i ispunjeni s koncerata ili predstava. Tada je svrha našega posla ili, kako često volim govoriti - poslanja, na neki način ispunjena.
Kako je prošao boravak u Osijeku za vas - na sceni, ali i iza nje?
- Nakon osječke premijere ljudi su bili iskreno ganuti glazbom i svime što smo u zajedništvu s mnogo truda pripremali za njih. Publika je željna čuti i vidjeti lijepu predstavu, a to je moguće jedino uz veliko posvećenje i ljubav svih članova ansambla, što je nama u kratkom vremenu, sudeći po reakcijama publike, uistinu i uspjelo. U Osijeku sam se osjećala gotovo kao kod kuće. Već na prvoj probi shvatila sam da su svi kolege izuzetno topli te su se prema meni odnosili čak i brižno, s obzirom na to da sam bila najmlađa među solistima. Takva atmosfera potaknula me i zapravo na neki način otvorila potpuno prema liku kojeg sam tumačila. Počela sam već na prvim probama razmišljati o Mimi, pokušavala sam slušajući glazbu osjetiti njezin emotivan početak pa zatim procvat nakon susreta s Rodolfom i nakon svega njezinu borbu s bolešću i njegovim odlaskom te na kraju njezinu potpunu nemoć i zadnji oproštaj od Rodolfa te smrt. Moram priznati da je bilo poprilično zanimljivo jer sam nakon prvog tjedna dobila groznicu, koja me doslovce fizički “tresla” dobrih pet dana. Uz šalu sam s kolegama komentirala kako sam možda ipak preozbiljno shvatila svoje tumačenje Mimi.
Što nosite kao najvrjednije iskustvo iz Osijeka?
- Najvrjednije je svakako to da sam sada uistinu zakoračila u punom smislu u ovaj težak posao opernog pjevača. Iskusila sam što znači doista biti scenski, muzički i emotivno lik kojeg tumačim. Na neki način sam i bolje upoznala sebe jer sam shvatila kako je za mene nemoguće bar ne još za sada ne dati cijelu sebe emotivno u projekt. Imala sam veliku sreću što su oko mene bili ljudi koji su na jednak način pristupali poslu, od dirigenta Filipa Pavišića, do redatelja Petra Vujačića i divne Petre Blašković, koja me svojim savjetima smirila i pravilno usmjerila. Moram istaknuti i kolegu Won Whi Choija, koji mi je na sceni bio partner, a iza scene prijatelj. Mislim da je velika sreća što sam baš njega dobila za svog prvog Rodolfa jer nam se odmah dogodio onaj scenski klik i kemija koja je potrebna. On pjeva s velikom ljubavlju i bio mi je velika podrška i toliko sam zahvalna na tom iskustvu te se nadam da ću imati prilike ponovo pjevati s njim.
O čemu Tanja Ruždjak sanja kada je o glazbi riječ, što želi, planira?
- Za sada ne planiram mnogo osim raditi na sebi. Imam već nekoliko dogovorenih koncerata u sezoni te planiram ići na što više audicija. Ovaj se posao sastoji od stalnih putovanja, svakodnevnog vježbanja i studiranja uloga i nije ni malo romantičan osim kada je već sve gotovo i samo trebate doći i otpjevati predstavu. Ponekad bar nakratko želite da glazba u vama više ne svira i da se bar malo odmorite od nje. Zapravo stalno radite i vježbate, a nikada niste sigurni u ishod svega toga. Imam veliku podršku obitelji i prijatelja i bez toga bi mi bilo još teže. Shvatila sam da je pjevanje uistinu moj poziv na koji se moram stalno odazivati, a to zahtijeva veliku žrtvu i odricanja. Zato su ovakva iskustva poput osječkih “Bohema” nevjerojatno dragocjena jer me motiviraju i stvaraju u meni želju da što prije ponovo stanem na daske koje život znače.
Narcisa VEKIĆ
Najviše me raduje kada vidim da ljudi odlaze radosni i ispunjeni s koncerata ili predstava!
Simpatična zanimljivost
“Nosite” znakovito prezime. Je li vam to pomoglo ili odmoglo? Ili se na to i ne obazirete?
- Uistinu nisam do sada još razmišljala o tom. Ljudi me pitaju u kakvoj sam vezi s pokojnim Vladimirom i ja znam samo ponoviti ono što su mi moji baka i djed rekli, a to je da smo u nekom daljnjem rodu jer su moj pradjed i Vladimirov otac navodno bratići, i oboje su odrasli u istom mjestu. Nije mi to nikakav teret, već jedna simpatična zanimljivost.