Nakon večernje mise u nedjelju, 19. listopada, u osječkoj konkatedrali svetih Petra i Pavla organizirana je izvedba Mozartove posljednje partiture, glasovitog Requiema za soliste, zbor i orkestar u d-molu, KV 626 i to u koprodukciji orkestra i vokalnih solista opere Hrvatskoga narodnog kazališta iz Osijeka te gostiju iz Švicarske – Mješovitog pjevačkog zbora Arte Musica-Thônex iz Ženeve i njihovog šefa dirigenta Jean-Marca Aeschimanna.

Do zadnjeg slobodnog mjesta popunjena konkatedrala svjedočila je o doista velikom zanimanju osječke publike za ovako atraktivan koncertni događaj. Programski letak sporadično ostavljen na klupama konkatedrale u nekoliko je rečenica opširnije predstavio samo goste iz inozemstva.

Kada se priredi ovakva međunarodna suradnja u području kulture i umjetnosti, za očekivati je da za to postoje itekako valjani razlozi. Glavni bi kriterij te suradnje svakako trebala i morala biti umjetnička kvaliteta gostujućeg ansambla i dirigenta, rezultati postignuti u okvirima šire kulturne sredine zemlje u kojoj djeluju te uspjesi koje ostvaruju na međunarodnim koncertnim podijima. Ako su navedeni razlozi doista utemeljeni na objektivnim i realnim vrijednostima ansambla i dirigenta, našim se (domaćim) glazbenicima pruža izvanredna mogućnost suradnje, učenja, napredovanja i zajedničkog proživljavanja glazbene partiture u viziji koja se u nekim detaljima vjerojatno i razlikuje od one koju su do tada već imali priliku izvoditi.

No, nedjeljna je izvedba Mozartovog remek-djela pokazala nedopustivi propust (na programskom letku nenavedenog!) organizatora koncerta – angažman, u vokalno-tehničkom smislu posve nediferenciranog, na momente (čak) i nečujnog pjevačkog amaterskog zbora “sazdanog od stotinjak zaljubljenika u glazbu” te dirigenta koji, ničim izazvan, na momente samoinicijativno mijenja dijelove partiture prema nekom vlastitom nahođenju.

Na prvi dojam, u uvodu Introitusa, pjevački zbor Arte Musica-Thônex iz Ženeve oblikuje jednu vrlo lijepu, homogenu, toplu boju tona te se stječe dojam kao da pjevaju “sa sordinom”, odnosno pomalo prigušeno. No, s protokom partiture vrlo brzo se pokazuje da je to zapravo jedini zvukovni okvir u kojemu se zbor izražava, da ne postoje nikakve dinamičke gradacije, drugačije boje niti voluminoznost u njihovom skupnom tonu, da ne mogu izvesti sve vokalno-tehničke elemente partiture te da su na momente posve nečujni, neprecizni i tekstualno neartikulirani (osobito tenori u cjelini izvedbe te u npr. dvostrukoj fugi Kyrie eleison i kasnije Cum sanctis tuis). Tehnička nedorađenost dionica i čujni pjevački zamor zbora vrhunac je doživio u potpunom intonativnom potonuću na kraju stavka Agnus Dei.

Neočekivano preskromna zvukovna amplituda zbora (s obzirom brojnost članova) posve je bila neusklađena s golemim dirigentskim kretnjama njihovog šefa dirigenta Aeschimanna koji se uporno trudio, bar na taj način pokazati da očekuje više tona i uvjerljiviju zborsku izvedbu. Osim toga, pri kraju stavka Rex tremendae (mjesto salva me) uveo je posve neopravdano produžena notna trajanja, čime je na trenutak uspio zbuniti izvođače i izgubiti kontrolu nad protokom metra. Pauze između stavaka bile su nepotrebno duge, a tempa pojedinih stavaka (poput prebrzog Benedictusa) čujno su iznenadila i same izvođače (orkestralni korpus i vokalne soliste).

Srećom, nesigurna i posve bezizražajna izvedba zbora nije uspjela omesti orkestar osječke opere koji je profesionalno i homogeno odradio i ovaj zadatak te su se vrlo lijepim i sigurnim nastupima istaknuli kako u cjelini svoje orkestralne boje, tako i u uspješno izdiferenciranim solističkim temama (trombon u stavku Tuba mirum, drveni puhači). Da je doista bio problem u nečujnom, zvukovno sterilnom zboru, a ne u akustici same konkatedrale, dokazao je vrlo siguran, muzikalan i čujan kvartet vokalnih solista. Ivana Medić (sopran), Iskra Stanojević (mezzosopran), Predrag Stojić (tenor) i Berislav Puškarić (bas), tako su pokazali da mogu biti stabilan oslonac i u budućim koncertnim projektima osječke opere.

Veličanstvena partitura Mozartovog Requiema koja, zahvaljujući svojoj bezvremenskoj ljepoti i potresnoj snazi neprestano motivira na nove izvedbe i publiku iznova privlači u koncertne prostore, ostala je tako zapravo (i nažalost!) hendikepirana lošim odabirom zvukom siromašnog amaterskoga zbora i nedovoljno suverenog dirigenta koji su, kao gosti iz inozemstva, ipak trebali biti iznenađenje večeri!