Objavljeno 20. listopada, 2014.
Sanda Rašković je do ratne 1991. radila na zagrebačkoj klinici Rebro
Vezani članci
DVIJE SRPSKE STRANKE RASKINULE KOALICIJU U VUKOVARU
Izbor političarke i diplomatkinje Sande Rašković Ivić (58), rođene u Zagrebu i s djetinjstvom i mladošću provedenim u Šibeniku, za predsjednicu nacionalističke, eurofobične i izvanparlamentarne Demokratske stranke Srbije (DSS) nije nikoga začudio.
Kći “ludog šibenskog psihijatra” Jovana Raškovića, kako su političkog i ratnog vođu pobunjenih kninskih Srba, ranih devedesetih, doživjeli Hrvati, u borbi za stranačko kormilo pobijedila je sina još jednog slavnog među Srbima, Miloša Aligrudića, čiji je otac Slobodan bio poznati i ugledni glumac u bivšoj Jugoslaviji (“Sjećaš li se Dolly Bell?”, “Velo misto”).
Njezina pobjeda, možda više iznimka nego pravilo, pokazala je kako nije istina da Šumadinci i ostali srbijanski starosjedioci ne mogu smisliti tzv. Srbe prečane, doseljene iz ruralnih krajeva Hrvatske i BiH nakon katastrofalnog Miloševićeva poraza u Bljesku i Oluji 1995. godine. Naime, ti prečani čudni su ljudi. Iako su 1991. činili sve da zagorčaju život svojim prvim susjedima, ali i sebi, danas sa sjetom i toplinom doživljavaju svoj rodni kraj i nerijetko se glasno kaju što su, na tuđi nagovor, zaratili s Hrvatima.
Ako je stari Rašković i bio “lud”, pa i kriminogeni tip, njegovu simpatičnu kćer psihijatricu te ratne 1991., zaposlenu na zagrebačkoj klinici Rebro, dočekao je linč samozvanih uličnih osvetnika, psovača i udarača šakom. Nije mogla izdržati sav taj pritisak, iako ju je štitila Tuđmanova policija. Napustila je Zagreb i supruga Hrvata te s njihovo dvoje djece, Draženom i Anom, pobjegla u Beograd. U međuvremenu je doktorirala, obavljala razne dužnosti vezane uz izbjeglice i Kosovo te bila srbijanskom veleposlanicom u Rimu. Preudala se, i akademiku Aleksandru Iviću rodila sina Jovana. Ušla je i u politiku.
Iako danas Sanda Rašković govori savršenim srpskim književnim jezikom bez kroatizama te ponekad u parlamentu ismijava tzv. novi hrvatski jezik ili “novogovor”, ona u intervjuima ne krije svoje hrvatske korijene. Naime, njezina mama Tanja, koja je također bila liječnica, podrijetlom je bila Hrvatica s Hvara, iz obitelji Stipišić.
Draško CELING
NAJDALJE je DOGURAO ZLODUH IZ ANTINA Tomislav Nikolić
Tko se uopće sjeća još SAO Krajine? Njezinih samozvanih predsjednika: Milana Babića, Mile Paspalja, Gorana Hadžića i Milana Martića? Premijera poput Borislava Mikelića? Zna li tko kako su u životu prošli predsjednik i tajnik osječkog gradskog odbora SDS-a Milorad Zrinić i Borislav Čubrilo? Na osnivačkom skupu 30. rujna 1990. govorili su Drago Njegovan, danas veliki borac za srpstvo Bunjevaca, i Vojislav Vukčević, nekadašnji dekan osječkog Pravnog fakulteta. Okuplja li nekadašnja sveučilišna profesorica Gordana Ajduković još uvijek osječke urbane Srbe “u rasejanju”? Piše li Goran Babić, Miloševićev Hrvat, još uvijek dojmljivu poeziju? Dušan Zelenbaba još je 1992. zbrisao u Kanadu, a jeftini šovinistički statist Miroslav Mlinar u Australiju. Jedino još strši Vojislav Stanimirović na YouTubeu (i u Saboru) s agresorskom kacigom na glavi, zlokobno tituliran na beogradskoj TV kao vukovarski gradonačelnik. Od onih koji su uspjeli unovčiti svoje srpstvo najdalje je dogurao “zloduh iz Antina” Tomislav Nikolić, danas srbijanski predsjednik.