Istina, monetizacija nije prodaja, no kad nekome na 30 ili 40 godina predate neki vrijedan resurs, to znači da ćemo ga natrag dobiti tek za dvije generacije. A što nam to točno donosi i kakve su opcije pitali smo Mijata Stanića, predsjednika Nezavisnog cestarskog sindikata i jednog od inicijatora referenduma protiv namjera Vlade da u koncesiju daju žile kucavice ove države.

Zašto protiv monetizacije?

Zato što su autoceste rađene kao razvojni projekt da bi povezale gradove i približile građane jedne drugima i da bi razvijali privredu, ponajprije turizam. Trebaju i dalje služiti svojoj svrsi, za što je potrebno otvoriti cijeli niz čvorišta da mjesta koja je sad autocesta presjekla imaju izlaz na nju. Imamo velika naselja koja su tik uz nju, ali da bi izašli na nju, trebaju putovati kilometrima. U Slavoniji to su Davor, Staro Petrovo Selo, Kobaš, Oprisavci. Ta mjesta danas izumiru jer su dalje od svega nego što su nekad bila. Ili, za potrebe nekih industrijskih zona, uz kvalitetni investicijski program, otvoriti čvorišta. Jer ako nema silaska s autoceste, onda taj kraj nije zanimljiv investitorima. Evo, kad je napravljeno čvorište u Rugvici, tamo je buknula privreda. Mi smo tamo za sedam kilometara pomaknuli naplatne kućice i odrekli se cestarine jer je to bilo u višem interesu. To i izrada pratećih cesta stajalo je 300 milijuna kuna, od kojih je RH platila dvije trećine. Procijenjeno je kako će tako biti veći i bolji efekt.

Drugi element, a koji je dio tog razvojnog projekta je cijena cestarine. Ako je ona takva da odbija korisnike i turiste, to je štetno. Cijena mora biti u rukama države tako da je ona može kontrolirati i korigirati ako je to potrebno, na korist destinacija prema kojima cesta vodi.

Kako bi to izgledalo da netko ipak zakupi autoceste?

Kvalitetnim i preciznim ugovorom može se regulirati da se ceste vrate doista u stanju u kojem su predane, a ako se to ne napravi, sigurno je da privatni investitor neće potrošiti ni lipu svojeg novca u održavanje. Ono što smo vidjeli do sada je da su ulaganja minimalna, samo u ono što se mora. Ako je cijena malo viša, onda će vozači izbjegavati autocestu. Na dionici Zagreb - Macelj cijena je viša za 70-230 posto u odnosu na cijenu kad su je preuzeli. U međuvremenu se dio prometa preselio na državne ceste koje mi moramo graditi, održavati i u njih ulagati, a koncesionar puno više zarađuje na manjem prometu. Da sva ova vozila koja idu sporednom cestom idu autocestom, prema našim cijenama sadašnji koncesionar bi zaradio manje. Njih to ne zanima, njima je poželjno što manje vozila po što većoj cijeni za što veći profit.

Koje su druge opcije?

To su reprogram duga i obveznice. Sad su se svi razmahali s idejama što ćemo sve izgubiti ako autoceste ne damo pod koncesiju, a zapravo ćemo izgubiti ako ih damo. Ako na nekoj dionici s koncesionarom nešto dijelimo, onda dobivamo manje nego kad ostaje samo nama. I svako od rješenja javnog duga autocesta je zaduživanje. Samo je pitanje hoćemo li se zadužiti od koncesionara, što je najskuplje i gdje predajemo u tuđe ruke i upravljanje autocestom. Tako se i odričemo autoceste kao razvojnog projekta. Ako bismo prodali obveznice našim građanima i mirovinskim fondovima, mi bismo se kod njih zadužili i sva zarada bi završavala u Hrvatskoj, gdje bi se taj novac trošio i dalje. Moguć je i reprogram duga gdje bi kratkoročne kredite pretvorili u dugoročne, što je za državu najjeftinija opcija jer je novac sad poprilično jeftin na tržištu. Međutim, te kamate bi opet išle stranim bankama, jer svoje i nemamo. Zbog toga je opcija obveznica u onom dijelu u kojem postoji interes za državu ipak najpovoljnija.

Autocesta prema Pločama ima smisla ako se nastavi dalje. Kakve su opcije nastavka radova prema Dubrovniku, Crnoj Gori i Albaniji?

To je Jadransko-jonska autocesta, a Europska unija je javno rekla kao želi pomoći u povezivanju tog dijela Europe. Sad imamo dvije opcije. Jedna je da inicijativu za gradnju preuzmu države kojima ta autocesta treba, a ako se to dogodi, ona će biti puno brže završena nego ako će iza nje stati samo EU. Ako krene s juga prema sjeveru, onda bi mogla biti gotova već za 10-15 godina, a ako ne, onda je to dvadesetak godina. Naravno, kad se sagradi Jadransko-jonska autocesta, kad Srbija i BiH uđu u EU, kad bude gotov koridor 5C kroz BiH od Ploča prema Osijeku i dalje, kad se ova zemlja počne oporavljati, možemo očekivati nagli skok prometa.

Kakve su šanse da se uvede potpuno automatska naplata, kao u ostatku Europe? Time bi se sigurno uštedjelo.

U razvoju je naplata sukladno prijeđenim kilometrima, što će se nadzirati preko satelita. Kad to dođe, za sedam do osam godina, onda ovakav sustav naplate sigurno neće više egzistirati. Nagli prelazak na automatiku, pa i ENC i samonaplatu, kao neko međurješenje, bio bi vrlo skup jer ljudima treba dati otpremnine, a i znamo u kojem smjeru idemo. Prirodnim odljevom u budućnosti smanjit ćemo broj zaposlenih na razumnu mjeru. Treba misliti i na socijalni faktor.