Je li prevelika zaduženost Hrvatske glavni domaći ekonomski problem, uz visoke stope nezaposlenosti i slabljenja proizvodnje, pitali smo mr. sc. Vuka Vukovića, predavača na katedri za ekonomiju Zagrebačke škole ekonomije i managementa.

- Prevelika zaduženost Hrvatske posljedica je loših i neodrživih politika iz bliske i daljnje prošlosti, dok trenutne ekonomske politike ni približno ne upućuju da će taj problem biti riješen. Visoke razine javnog duga (i proračunskog deficita) našoj zemlji dodatno snižavaju potencijal rasta. Recentna istraživanja vodećih ekonomista s Harvarda pokazala su kako visoke stope javnog duga (iznad 90 % za visoko razvijene zemlje i iznad 60 % za zemlje poput naše) značajno snižavaju stope rasta i uopće potencijal gospodarstva. Naročito ako je većina duga vanjsko zaduživanje, što je upravo kod nas slučaj. No, osim javnog duga, Hrvatska, kao i većina europskih zemalja tokom krize, ima i problem sa zaduženošću građana i privatnog sektora. Sva ta tri oblika zaduživanja posljedica su pogrešnog modela rasta koji smo primjenjivali u desetljeću prije krize. Kako u Hrvatskoj tako i u svim zemljama ekonomske periferije, rast ekonomije temeljio se na dugu. Dokaz tomu su primjerice ''mjehur'' na tržištu nekretnina i općenito građevinskoj industriji koja se još nije oporavila od šoka krize. Riječ je o tome da je model rasta koji je bio primjenjivan u desetljeću prije krize posljedica politike konvergencije Europske unije. Ideja je da relativno siromašnije zemlje EU dostignu one bogatije putem jedinstvene monetarne politike, što u prijevodu znači niskih kamatnih stopa za povoljno zaduživanje. Zaduživanje nije nužno uvijek loše. Ovisno o tome za što se zadužujemo. Ako se zadužujemo za ekspanziju proizvodnje, odnosno ako uvozimo kapitalna dobra (strojeve i sl.) koja bi nam trebala podići industrijsku proizvodnju, onda je to zaduživanje dobro jer ćemo ubrzo stvoriti novu vrijednost i dug lako otplatiti. No ako se zaduživanje koristi za potrošna dobra ili za kupovanje političkih koncesija, što je u nas bio slučaj, onda takav model vrlo brzo postane neodrživ.

Ima li Hrvatska uopće efikasnu strategiju zaduživanja i upravljanja javnim dugom ili se sve radi ad-hock, ovisno o potrebama krpanja rupa u proračunu?

- Nažalost nema. Većina toga je kratkoročno zaduživanje radi zatvaranja proračunskih rupa. Situacija je time još gora jer proračunski deficit umjesto da se postupno smanjuje, čime bi se smanjivao i rast javnog duga, on se povećava. Čak i unatoč primjeni procedure prekomjernog deficita, umjesto planiranih 13 milijardi, deficit će opet biti oko 17 milijardi. Što znači četiri dodatne milijarde duga. Upravljanje javnim dugom počiva upravo na proračunu. Svaki nebalansirani proračun u ovom trenutku povećava dug i gura nas u sve nepovoljniju poziciju. Pritom se Vlada uporno brani da je neke rashode u proračunu jednostavno nemoguće rezati, u čemu se osobno ne slažem. Najlakše je, uvjetno rečeno, rezati ljudima plaće i davati otkaze u bolnicama i školama. Postoji čitav niz rashoda koji bi se mogli rezati a da se plaće uopće ne diraju. A da ne spominjem reforme pravosuđa, lokalne samouprave i javne samouprave, gdje ne samo da su moguće velike uštede nego se time stvara sustav za poticanje gospodarstva (a time i punjenje proračuna) neusporedivo efikasnije od bilo kakvih subvencija.

Ministar Lalovac je iz SAD-a poručio kako će se RH ponovo zadužiti za neki kredit, navodno povoljan. Kako komentirate tu praksu i može li Hrvatska to više podnositi u okolnostima konstantne krize te ionako prevelikog duga ili nam prijeti bankrot države, ako dugove ne budemo mogli vraćati?

- To je upravo dokaz nedostatka strategije upravljanja dugom i pokazatelj nespremnosti Vlade na ozbiljne reforme. Ako se konstantno bira 'lakši put' krpanja proračuna zaduživanjem umjesto da se provedu ranije spomenute reforme, onda je logično pitanje do kad takvu praksu možemo izdržati? Prema mom mišljenju ne predugo. Bojim se da je bankrot, odnosno preciznije ogluha (eng. default) države sve izgledniji scenarij. Ako doista dođe do ogluhe, tada tu nastupaju pregovori s vjerovnicima (uglavnom strane banke) oko reprogramiranja duga, i najvjerojatnije nećemo moći izbjeći dolazak MMF-a. Možda to i jest neka prikrivena strategija Vlade - dovesti sustav do točke kada će MMF morati prisiliti nas na reforme, kako bi Vlada bila anulirana od odgovornosti za sve bolne rezove koje MMF napravi. A MMF neće raditi reforme pravosuđa, glavne kočnice ekonomskog rasta kod nas, niti će primjerice uklanjati paralelni zakonski okvir ili smanjivati broj općina, već će primjenjivati generičke rezove prema svima jednako, što negdje može biti korisno, ali negdje neće.