Kako se bliži izborna godina, za koju naravno, po principu kruha i igara, treba i prilično novca, zahuktava se i ustaljena hrvatska praksa “prodati što možeš” za spas. No, kako ni to nije približno dovoljno, praksa je i opetovano zaduživanje u inozemstvu, što je ministar financija Boris Lalovac za iduću godinu, između redaka, već i najavio.

Ali, kada je riječ o zaduženosti, ona je prije svega posljedica veće potrošnje od proizvodnje i štednje, pa se čak kao i u hrvatskom slučaju pomiču granice održivog zaduživanja. Hrvatski inozemni dug ima tendenciju vrlo rapidnog rasta, bez ikakve naznake da bi se to u budućnosti moglo promijeniti. Situacija je zabrinjavajuća jer imamo visoki udjel vanjskog duga u BDP-u, koji prema posljednjim podacima iznosi 108 posto! U Hrvatskoj ta činjenica, pak, malo koga zabrinjava, ići će se dalje, pa i pod cijenu bankrota, kojem je država sve bliže.

Hrvatsko izaslanstvo, u kojem su uz predstavnike Ministarstva financija na čelu s ministrom Borisom Lalovcem bili i brojni drugi čimbenici, boravilo je od 6. do 12. listopada u SAD-u te je sudjelovalo na Godišnjoj skupštini Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda u Washingtonu.

Lalovac je doduše tom prigodom izjavljivao da ove godine neće biti dodatnog zaduživanja, ali da se, što god to značilo, razgovaralo o mogućem predfinanciranju Hrvatske za iduću fiskalnu godinu jer već početkom godine dospijevaju na naplatu obveznice. “Razgovarali smo s brojnim našim institucionalnim investitorima poput Deutsche Banka, JP Morgana, Intese, Bank of Americe i brojnih drugih o trenutnoj situaciji... Otvorili smo mogućnost, ako se pokaže potreba, i za pretfinanciranjem Hrvatske pod povoljnijim uvjetima. Kada se vratimo kući i vidimo cjelokupne potrebe države, dakle ne samo centralnog proračuna nego i javnih poduzeća, onda ćemo odlučiti hoće li se ići na neko pretfinanciranje”, izjavio je Lalovac. Kako je ocijenio, zasad su još uvijek povoljni uvjeti na tržištu, odnosno povoljne kamatne stope na europskom tržištu.

Praksu lagodnog zaduživanja imao je i Lalovčev prethodnik i šef, smijenjeni ministar finacija Slavko Linić. On je krajem prošle godine također govorio da više nema dodatnog zaduživanja, ali je i on s torbom u ruci i u listopadu i u prosincu putovao u SAD. I Linić je na redovitom godišnjem zasjedanju Svjetske banke i MMF-a u Washingtonu izjavio kako se Hrvatska ne namjerava više zaduživati na inozemnom tržištu. No, unatoč takvoj izjavi, dodatno nas je do kraja godine zadužio za 1,75 milijardi dolara. Zašto je Linić ispred delegata Svjetske banke i MMF-a, kao i hrvatske javnosti govorio jedno, a napravio sasvim drugačije, pokušao je tada objasniti njegov zamjenik Boris Lalovac gostujući u emisiji Hrvatskog radija. “Vlada je procijenila da je razdoblje do Nove godine povoljnije za zaduživanje zbog popustljive monetarne politike američke središnje banke. Iduće se godine, naime, očekuje smanjenje poticaja američkog Feda, zbog čega bi kamate i prinosi na svjetskim financijskim tržištima mogli porasti”, rekao je Lalovac. Nešto slično iz njegovih usta slušamo i danas.

Osim toga, Linić je već tada najavio nova zaduživanja sljedećih godina, a gotovo istu stvar ponavlja danas i Lalovac. Podsjetimo kako nas je Linić u manje od dvije godine zadužio obveznicama na domaćem i stranom tržištu za više od 35,2 milijarde kuna. Vlada Ivice Račana u četverogodišnjem razdoblju zadužila nas je tri milijarde manje, a Sanaderovih sedam godina završilo je sa zaduživanjem od oko 40 milijardi kuna, koliko je imala i Jadranka Kosor u dvije i pol godine. Da nije smijenjen, Linić je mogao biti hrvatski rekorder.

Inače, frazu “uspješno smo se zadužili” ponavljali su hrvatski ministri financija svaki put kada bi zemlju gurnuli koju milijardu dublje u dug. Rezultat politike “uspješnog zaduživanja” je javni dug koji je krajem prošle godine dosegnuo 220 milijardi kuna, odnosno 67 % BDP-a, a kako stvari stoje, njegov rast će se i nastaviti. Usporedivi podaci o javnom dugu Hrvatske dostupni su za posljednjih 20 godina, odnosno od 1994. godine. U tom razdoblju, vlade HDZ-a zadužile su zemlju za oko 135 milijardi kuna, dok na SDP-ove vlade otpada 85,2 milijarde duga. Iako su stručnjaci godinama upozoravali svaku vladu, da je pokrivanje tekućih troškova države zaduživanjem, na dugi rok neodrživo, politika se na to nije obazirala, već su se natjecali tko će se više zadužiti, okrivljujući prethodnike za stanje u proračunu.

No, vratimo se na početak. Početni dug Hrvatske nastao je preuzimanjem 28,49 % inozemnog duga bivše Jugoslavije. Ukupni iznos duga, prema Londonskom i Pariškom klubu koji je Hrvatska preuzela od Jugoslavije iznosio je oko 2,5 milijardi dolara. Drugi po redu ministar financija, Zoran Jašić svom nasljedniku ostavlja javni dug od 20 milijardi kuna. Nakon te, početne faze zaduživanja, počinju se javljati deficiti proračuna, koji nastaju kao posljedica privatizacije, detektirali su financijski analitičari, a bilježili mediji. Naime, provođenjem privatizacijske pljačke, “novopečeni” tvorničari i poduzetnici nisu znali što će s radnicima, pa su ih isporučili državi. Porastao je broj nezaposlenih, ali i broj umirovljenika, koji su opteretili mirovinski sustav, što je problem koji se vuče i do danas. Mirovine se zbog nepovoljnog odnosa zaposlenih i umirovljenika velikim dijelom financiraju iz proračuna, a ne samo iz mirovinskih doprinosa, kao što bi bio slučaj u nekoj funkcionirajućoj ekonomiji. U vrijeme mandata Bože Prke, koji je trajao od 1994. do 1997., dolazi do povećanja duga od oko 14 milijardi kuna. Hrvatska 1997. godine dobiva prvi međunarodni investicijski rejting, te kreće zaduživanje na inozemnom tržištu.

Deficit proračuna raste, a potrebno je refinancirati i dospjele obveze te država počinje obilno koristiti mogućnost izdavanja obveznica, koje se nakon 1999. godine izdaju redovno, gotovo svakih šest mjeseci. Hrvatska je imala loš rejting, ali su kamatne stope svejedno padale, zbog povoljne situacija na financijskim tržištima, što je državi omogućilo jeftinije zaduživanje. No, to naravno nije iskorišteno za smanjenje duga, nego se intenzitet zaduživanja u budućnosti pojačao. Borislav Škegro, koji je bio ministar financija u razdoblju od rujna '97. do siječnja 2000., povećao je dug za oko 14 milijardi kuna, što je otprilike na razini njegovog prethodnika. Nakon toga, 2000. godine, na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om. Na mjesto ministra financija dolazi Mato Crkvenac. Iako su ih stručnjaci odmah na početku mandata upozoravali na potrebu redefiniranja politike zaduživanja, te da je zaduživanje države za pokriće tekućih troškova neodrživo na duge staze, te da bi svaka odgovorna vlada trebala voditi računa o utjecaju obveza po javnom dugu i njegovoj otplati na buduće proračunske rashode, upozorenja stručnjaka nisu prihvaćena. Nastavljeno je po starom. Za vrijeme mandata Mate Crkvenca, koji je trajao od siječnja 2000. do prosinca 2003., javni dug povećan je za oko 35 milijardi kuna!

Koalicija 2003. gubi izbore, Ivo Sanader postaje premijer, a na mjesto ministra financija dolazi Ivan Šuker. On u početku uspijeva smanjiti tempo zaduživanja, te se umjesto inozemnog zaduživanja, više okreće domaćem tržištu. Hrvatska 2004. godine dobiva status kandidatkinje za članstvo u EU, a bonitetna agencija Standard & Poor's, prvi put nakon 1997. povisuje rejting Hrvatske sa BBB-, na BBB. Krajem 2004. godine, u dokumentima Vlade javljaju se neke naznake strategije upravljanja dugom, ali one očito ostaju mrtvo slovo na papiru. U mandatu Ivana Šukera, koji je trajao od prosinca 2003. do prosinca 2010. javni dug je povećan za oko 62 milijarde kuna!

Rekorderka po visini zaduživanja, s obzirom na trajanje mandata, je Martina Dalić. Ona postaje ministrica financija u vladi Jadranke Kosor. U mandatu koji je trajao od prosinca 2010. do prosinca 2011. javni dug raste za oko 25 milijardi kuna!

Krajem 2011. godine na vlast dolazi Kukuriku koalicija. Ministar financija postaje Slavko Linić. Umjesto rezanja državnih troškova, država pojačava financijsku represiju, dizanjem poreza i uvođenjem fiskalizacije. No to nije smanjilo zaduživanje. Država se intenzivno zadužuje i na inozemnom tržištu, izdavanjem obveznica, ali i kreditima kod poslovnih banaka. Linićev mandat na mjestu ministra financija trajao je od prosinca 2011., a do kraja 2013. dug je uspio povećati za oko 50 milijardi kuna! Nakon obračuna u SDP-u i Ministarstvu financija, Slavko Linić “izgubio je povjerenje” premijera Milanovića, a ministarstvo preuzima Linićev dosadašnji zamjenik Boris Lalovac. Iako je Hrvatska u proceduri za smanjenje prekomjernog deficita, koja je propisana od Europske komisije, prema kojoj bi javni dug trebalo smanjiti na najviše 60 % BDP-a, Lalovac nastavlja zaduživanje.

Piše: Damir GREGOROVIĆ