Vladimir Vladimirovič voli govor oružja, militaristički kič, vojne mimohode i ponizne ljude koji mu se bez pogovora klanjaju. Sve ga je to i dočekalo u Beogradu, kamo je u četvrtak navratio u svoj treći državnički posjet.

Putina u Beogradu vole, a u Srbiji se ne stide svoje ljubavi prema Rusima. Ipak, Srbi su za svoj strateški cilj odabrali ulazak u Europsku uniju, čemu se Moskva do sada nije otvoreno protivila, i što otvara mnogo dvojbe. Naročito, u sadašnjem trenutku gotovo hladnoratovskog zaoštravanja između Rusije i Zapada, koje je počelo ruskom vojnom invazijom na ukrajinski poluotok Krim te sličnim vojnim operacijama na istoku Ukrajine. Srbija pokušava ekvilibrirati zauzimajući prilično neobičan položaj neutralnosti. Iako bi se teško neutralnim činom moglo nazvati sudjelovanje srpskih četničkih dobrovoljaca na strani proruskih pobunjenika u Ukrajini, koje je srpska država mogla spriječiti u tome pothvatu da je htjela.

Kako bi politički smanjio važnost četničke ekskurzije u Doneck i Luhanjsk, srbijanski premijer Aleksandar Vučić izjavio je u kolovozu kako “srpski plaćenici u Ukrajini Srbiji nanose štetu”. Naravno, nitko javno nije ni spomenuo koje sve propagandne i ine koristi Srbija ima u očima Kremlja od sudjelovanja pripadnika Četničkog pokreta u invaziji na Ukrajinu. Valja znati da je četnička postrojba kojom je zapovijedao Bratislav Živković sudjelovala još u invaziji na Krim, u veljači i ožujku ove godine, dajući vojnu potporu tzv. malim zelenima. Posrijedi su ruski vojni specijalci odjeveni u zelene odore bez ikakvih oznaka pripadnosti, pod izravnim zapovjedništvom ruske vojne tajne službe GRU. Oni su poslije, u kolovozu i rujnu, angažirani i u istočnoj Ukrajini te Moldovi. Posve je nevjerojatno da službeni Beograd, koji ne taji svoje izvrsne odnose s Moskvom, nije baš ništa znao o sudjelovanju svojih građana u najosjetljivijim ruskim tajnim operacijama u Ukrajini. Dovoljno je podsjetiti da se srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić sa svojim ruskim kolegom Putinom sastao čak pet puta od sredine 2012. Posljednji susret premijera Vučića s Putinom zbio se u srpnju ove godine. Prije će biti da je angažman bradatih pripadnika srbijanskog Blackwatera, Academija ili Constellis Holdingsa u ruskim prljavim ratnim igrama dio šireg i sveobuhvatnijeg dogovora vlada dviju zemalja.

Putinu u Beogradu nije bilo samo do parade. U situaciji kada je drugdje u Europi postao persona non grata, kratki obilazak zapadnog Balkana čini se ugodnim izletom iz zlatnog euroazijskog kaveza koji si je sam skrojio. Osim sporazuma o ruskim ulaganjima u području energetike, prometa i poljoprivrede u Beogradu su potpisani i dokumenti o zajedničkim projektima ruske i srbijanske vojne industrije, uzajamnoj zaštiti tajnosti informacija između dviju vlada te povlasticama i imunitetu tzv. Rusko-srpskog humanitarnog centra, potencijalne ruske vojne baze na srbijanskom tlu, smještenog nedaleko od zloglasnog koncentracijskog logora u Nišu u kojem su bili zatočeni Vukovarci! Treba imati na umu da je u osnivanje tog neobičnog ruskog logističkog centra, nepoznate svrhe, maksimalno bio uključen bivši ruski ministar za izvanredna stanja, tuvanski polurus, Sergej Kužugetovič Šojgu, danas na mjestu ministra obrane Ruske Federacije.

Povod službenom posjetu ruskog predsjednika je 70. obljetnica oslobođenja Beograda. Naviknuli smo na tu riječ oslobođenje iako je svakome jasno da upadom sovjetske Crvene armije, Bugara i jugoslavenskih partizana u Beograd, nakon višetjedne opsade i četiri godine rata, nije stigla stvarna sloboda. Premda je, srećom, protjeran mrski njemački nacistički okupator, koji je među Srbima ostao zapamćen po gadnom zlu. Naime, jedna je diktatura zamijenila drugu, a sloboda je stigla puno desetljeća poslije. Nažalost, umjesto da nakon pada Berlinskog zida grade sretniju i bogatiju budućnost, Srbi su svoju novostečenu slobodu 90-ih godina iskoristili za rat protiv svojih prvih susjeda, no to je neka druga priča.

Pravu buru uoči Putinova dolaska podignuo je američki veleposlanik u Beogradu Michael D. Kirby izjavom kako bi bilo puno umjesnije da je na proslavu oslobođenja Beograda od Nijemaca bio pozvan ukrajinski predsjednik Petro Porošenko s obzirom na činjenicu da su današnji srbijanski glavni grad oslobodili ukrajinski, a ne ruski pripadnici Crvene armije. Povijest često zna biti jako neugodna, svi se na nju vole pozivati, a malo tko zna prave i istinite činjenice. Sovjetski vojnici koji su ginuli pod Beogradom, Batinom, Osijekom, Budimpeštom i Bečom bili su pripadnici Druge i/ili Treće ukrajinske fronte Crvene armije. No ono što je uistinu šokantno je da je tijekom Beogradske operacije (14. rujna - 24. listopada 1944.) nacistički, nedićevski i ljotićevski Beograd branilo i 11.000 Rusa, pripadnika Ruskog obrambenog korpusa (Russisches Schutzkorps Serbien, Ruski korpus v Serbii), vojne postrojbe koju su mahom činili ruski bjelogardejski emigranti s područja bivše Jugoslavije.

Dakle, Beograd su od Nijemaca 1944. oslobađali Ukrajinci, a branili su ga Rusi! Ludo, ali istinito. Podatak je to koji ozbiljno ugrožava pojednostavljenu crno-bijelu sliku svijeta i govori kako je Putin, u najmanju ruku, izabrao krivi nadnevak za svoj posjet Beogradu. Ruskim vojnicima zapovijedao je general-pukovnik Boris Aleksandrovič Štejfon. U Moskvi se još uvijek opiru povijesnoj činjenici da se na strani Adolfa Hiltera borilo gotovo milijun (sic!) vojnika podrijetlom iz napadnutog Sovjetskog Saveza, golemom većinom Rusa. Najvećom postrojbom, Ruskom oslobodilačkom vojskom (Ruskaja osvoboditeljnaja armija), zapovijedao je Andrej Andrejevič Vlasov, bivši Staljinov general. Tzv. vlasovci doživjeli su 1945. istu sudbinu kao i endehazijska vojska na Bleiburgu. Iako se pokušavala predati Amerikancima, ta golema vojska završit će pred sovjetskim streljačkim strojevima i u sibirskim gulazima.