Zidovi crni, pljesnivi od vlage, podignuti parketi, u lonce i lavore po sobama cijedi se voda sa stropa... Tako izgleda život u stotinjak stanova u kompleksu Olajnica, u blizini strogog centra Vukovara.

Kompleksu zgrada koji je (vjerovali ili ne!) bio dijelom organizirane, državne, obnove stambenog fonda u tome u ratu 1991. godine gotovo posve razrušenom gradu, kada je, između ostalog, oštećeno oko 14.000 stambenih jedinica, dakle obiteljskih kuća i stanova. Danas, 23 godine od strahotnih ratnih razaranja i više od desetljeća i pol od početka sustavne obnove, u Vukovaru taj posao još nije dovršen. Veći je, međutim, problem, slažu se Vukovarci, loše izvedena obnova, zbog čega godinama poslije stanari trpe posljedice. Olajnica je, nažalost, tek jedan u nizu sličnih primjera.

U stanu na broju 41, na šestom katu u ulazu 12, na Olajnici više nitko ne živi. Roditelji Ksenije Edelinski morali su se iseliti iz stana u kojem su živjeli i prije Domovinskog rata. Uvjeta za život u njemu – nema. Edelinski kaže da su problemi počeli prije sedam-osam godina, a stanje je s vremenom postajalo sve gore i gore.

- Od vlage se prvo počeo nadizati parket, sobe su prokišnjavalem što je vodilo k otpadanju žbuke sa zidova i stropova. Nakon obnove mi smo još dva puta kompletno sanirali stan. O vlastitom trošku. Treći put u takvo se što više ni financijski ne možemo upustiti. A cijela ta situacija je nedopustiva - govori tako Ksenija Edelinski, čiji su roditelji bili prisiljeni doseliti se k njoj u vukovarsko naselje Mitnica. Objašnjava da je problem u katastrofalnim propustima u obnovi krovišta zgrade, koje “izgleda kao da je od papira”. Nakon godina borbe ta obitelj traži zamjenu stana.

- I kad poprave krov, a ja vjerujem da će to kad-tad učiniti, kasno je, jer mi više nismo u stanju opet ulagati u saniranje stana uništenog od vode i vlage. Zar trebamo tužiti, i koga, da nam se vrate sredstva uložena u ponovnu obnovu stana čiju je obnovu država već jednom platila - nastavlja Edelinski, ogorčeno postavljajući isto pitanje kao i mnogi drugi vukovarski stanari: Kako se to obnavljao Vukovar?

Vukovarka Ksenija potvrdit će i da njihov, drastični slučaj, gdje je stan posve uništen zbog propusta u obnovi, nije jedini, dapače jedan je od bezbrojnih. Navest će i jedan apsurd koji svjedoči o načinu obnove. U njihovu stanu, kad su nakon obnove dobili ključeve, ispod tepisona u spavaćoj sobi našli su golemu, nepokrpanu, rupu od granate! Stanari Olajnice pisali su i žalili se na desetke adresa od Vukovara do Zagreba, i kažu, rezultat je bio - ništa.

- Grad će pomoći stanarima. Predložili smo da se 20 posto priljeva sredstava na ime kupnje (državnih) stanova koristi za hitne popravke. Međutim, pravo je pitanje zašto se godinama nije ništa radilo da se problem sanira. Sredstva su se ulagala u izgradnju cesta, nogostupe i populizam, a ne za ovakve probleme. Nakon svega možemo samo pitati gdje je završio novac - tvrdio je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava kada je, nedavno, obišao stanove i razgovrao sa stanarima Olajnice, čije strpljenje bliži krajnjim granicama.

Obišli su gradski oci stanove na ulazima od broja 9 do 12, među kojima je i stan Ivice Gašpara, na sedmom katu ulaza 12. Gašpar je, neformalni predstavnik stanara, već u više navrata upozoravao na propuste i probleme.

- Stan od 48 kvadrata sam otkupio i što sad da radim?! Tu živi moja obitelj, supruga i kćeri od 6 i 11 godina, a svi zidovi puni su vlage. Situacija za nas stanare je strašna. A ništa se ne rješava. Sad nam spominju da će biti nešto na proljeće – kazuje Gašpar. Dodaje da su dolazili i pomoćnici ministra i lokalni čelnici, pa “se svi iščuđuju, al' nikom ništa”.

- Nitko da kaže - idemo to sutra riješiti. Uzgred će komentirati “recept” prema kojem su mnoge tvrtke koje su izvodile “takvu obnovu” poslije otišle u stečaj. Slično obično znaju, ne bez ljutnje i ogorčenosti, reći i drugi vukovarski stanari, tvrdeći kako su “novci uzeti, a posao traljavo napravljen”. Nije rijetkost čuti stav da će za još koju godinu cijeli Vukovar, kada je obnova stambenog fonda u pitanju, trebati ponovno kompletno obnavljati. Konkretno, samo u sanaciju opisanog problema na Olajnici treba utrošiti 2,4 milijuna kuna.

S obzirom na to da je riječ o stanovima koji su (još uvijek) u vlasništvu države, Penava je ocijenio kako se radi o “nebrizi države za vlastitu imovinu”. Čija je obnova tu istu državu itekako skupo stajala. Pouzdan podatak teško je naći, no jedna informacija govori da je poratna stambena obnova Vukovara koštala 1,9 milijardi kuna iz državnog proračuna.

- To je sramota - reći će o situaciji Vukovarci. Na primjeru Olajnice, strahotno zvuči i, primjerice, podatak da se vlaga u zgradi od sedam katova spustila sve do stanova na drugom katu! Posljedice loše obnove muče mnoge Vukovarce, vidljivi su propusti na mnogim objektima. S nekih zgrada u Borovu naselju otpale su fasade; ljudi su morali sami mijenjati stolariju jer je ona “iz obnove” bila najniže kvalitete; ima zgrada u kojima je “zaboravljeno” na izolaciju pa računi za grijanje sežu u nebo; morale su se mijenjati instalacije jer su ostavljene prijeratne, koje su stvarale probleme itd., itd. A sve račune moraju, dakako, redovito plaćati.

- Problema je mnogo više nego novca - sumirat će direktor gradske tvrtke Tehnostan, Ivan Kamerla, kojoj se brojni vukovarski stanari niz godina obraćaju s pritužbama glede obnove. Tvrtka je to zadužena za upravljanje zgradama, no Kamerla objašnjava da upravitelj u tom slučaju ne znači i odgovorna osoba, pa pritužbe građana kanaliziraju prema mjerodavnim institucijama u Zagrebu.

- To traje godinama, još neposredno od obnove, negdje od 2001. godine. Puno se toga i napravilo u međuvremenu, nije se moglo sve jer je problema previše. Popravljala su se krovišta, fasade. Ljudi se žale, ogorčeni su i ljutiti, traže sanaciju loše obnovljenih krovišta, neadekvatne stolarije, odvoda otpadnih voda, stare i dotrajale instalacije - nabraja Kamerla tek veće stavke i dodaje kako siromašan budžet tzv. pričuve tu ne može pomoći jer se radi o - milijunskim iznosima.