Objavljeno 18. listopada, 2014.
Hrvatska reprezentacija savršeno je otvorila kvalifikacijski ciklus za odlazak na Euro 2016. u Francuskoj. Tri utakmice, tri pobjede i razlika pogodaka 9:0! Tomu se malo tko nadao nakon ne baš sretne mundijalske avanture u Brazilu.
Cijevi “oružja” javnosti bile su uglavnom uperene prema izborniku Niki Kovaču, ali bili su to pucnjevi u prazno. Početak ovih kvalifikacija dokazao je kako Kovač ide pravim smjerom. Jasno, bit će na tom putu dionica s “kaldrmama”, ali kad na njih dođe, trebat će mu podrška, a ne dodatno “miniranje”, kakvo se počelo pojavljivati. Kovač polako gradi reprezentaciju kakvu želi i na tom putu već je bilo kolateralnih žrtava, a nije isključno da ih bude još. Jasno, kritičari su trend odlazaka nekih iz reprenzetacije protumačili kao potpuni raspad unutarnjih odnosa u selekciji, ali nastup protiv Azerbajdžana svu tu maglu je rastjerao i pokazao kako je riječ o praznim i posve netočnim nagađanjima.
DOKAZAN POTENCIJAL
Taj odličan start ne znači da je Niko Kovač čudotvorac ili novi hrvatski mesija, ali treba respektirati činjenicu kako je Hrvatska tek drugi put u svojoj povijesti kvalifikacije otvorila s tri vezane pobjede. Azerbajdžan nam je zapravo samo pokazao ono što smo cijelo vrijeme znali - veliki potencijal koji Hrvatska ima, samo je pitanje hoće li ga Kovač znati uvijek razviti do kraja. U Osijeku je on došao do izražaja zbog odlučno i hrabro postavljene taktike. Tako Hrvatska treba izgledati protiv reprezentacija koje su dva razreda ispod nje. Međutim, intrigiraju dva različita poluvremena u Bugarskoj. Prvo, “osječko” odlično, a drugo “brazilsko” plašljivo. To pokazuje kako ni sam Kovač još do kraja nije osjetio moć koju ima na travnjaku. Mislim da bi izbornik morao više respektirati činjenicu gdje mu igraju ključni igrači. Modrić je u Realu, Rakitić u Barceloni, Mandžukić u Atleticu. Te se momčad rijetko ili gotovo nikada ne brane. Posebno se to odnosi na Modrića i Rakitića, i oni nisu “kod kuće” kada primarno moraju ordinirati ispred svog kaznenog prostora. E, kada ih pustiš igrati kao protiv Azera, eto nevolje za sve suparnike. Zato nam se činilo kako su nerijetko njih dvojica, pa i kapetan Darijo Srna, zapravo žrtve određenih taktičkih ideja. Limitirati svoje najbolje igrače na taj način nije dobro. Ipak, uspješnim nastupom u rujanskoj kampanji Kovač je dobio ono najvažnije - mir. Prestat će bjesomučni napadi na njega koji često nisu imali pravu podlogu, već su se više činili kao čista zloća, a neki su u njima čak vidjeli i diverzije. Neću otići toliko daleko, ali da smo najstrpljiviji narod na svijetu kada su u pitanju izbornici, to sigurno nismo.
OSVJEŽAVANJE U PRAVOM TRENUTKU
Iskreno, meni se odluka o osvježavanju reprezentacije čini sasvim logična. Sad je pravi trenutak jer su naši ključni igrači u naponu snage i uz njih će se mlađe snage lakše uklapati. Tako smo već dobili Brozovića, tako ćemo dobiti Kovačića, Močinića, Maleša... jer tko god od njih igrao u trokutu s Modrićem i Rakitićem, mora profitirati i napredovati. Tako sve više dobivamo Perišića i Kramarića. Mandžukić radi prljave poslove na utakmicama poput Azerbajdžana i otvara put tim mladićima da se brže uklope i osjete slavu u reprezentatvnom dresu. Mandžo zabija kad nitko drugi ne može. On zabija u najtežim utakmicama. I to je njegova veličina. Isto kao i golema količina energije koju je ugradio u susret protiv Azera. Onaj tko te stvari ne vidi jednostavno je zločest čovjek. Naime, osvježavanje momčadi ozbiljni treneri rade točno na ovaj način. “Kičma” ostaje, a dodaju se manje važni “mišići” kako bi se opet dobio snažan “kostur”. Uglavnom, nakon utakmica s Bugarskom i Azerbajdžanom napravljen je veliki korak prema Francuskoj, ali još uvijek ne znamo kako će Kovačeva Hrvatska djelovati protiv reprezentacija s jačim rejtingom. Hoćemo li imati dovoljno odvažnosti i drskosti napasti ih? To bi bio dokaz da Kovač stvara nešto posebno.
KAOS U BEOGRADU
Hoće li se UEFA odlučiti za poludirigirani ždrijeb?
Prostor Balkana uvijek je bio i zauvijek će biti “bure baruta”. Posebno nakon što se raspala Jugoslavija, tenzije između nekih njezinih “naroda i narodnosti” uvijek su na rubu. Kada su se u prošlim kvalifikacijama sastale Hrvatska i Srbija, utakmice su osiguravale tisuće policajaca i sve je podsjećalo na ratno stanje, a ne na sportski događaj. Sada se opet dogodio cirkus koji su inicirali Albanci nabijajući na nos Srbima zastavu s kartom velike Albanije. Jasno da su u Beogradu poludjeli zbog toga i nastao je totalni kaos na terenu stadiona JNA. Kazne slijede, međutim, postavlja se drugo pitanje - hoće li se UEFA u budućnosti odlučiti za poludirigirani ždrijeb koji bi onemogućio susrete država čiji su odnosi problematični. Ne bi to bio presedan jer je UEFA to već činila u slučaju nekih zemalja bivšeg SSSR-a, ali na Balkanu je očito odlučila “uspostaviti mir”. Uzaludna je to misija, vidjeli smo nebrojeno puta, a ovo je bilo samo nepotrebno utvrđivanje gradiva.
KOVAČEVE SLATKE BRIGE
Kramarić “dva u dva”, nameće se Vida
Utakmice protiv Bugarske i Azerbajdžana donijele su Niki Kovaču i neke slatke brige. Napadača je ionako imao previše, a dijela briga riješio ga je Nikica Jelavić, koji je sam odustao od daljnjeg participiranja u reprezentaciji. Na terenu, pak, dokazali su se Domagoj Vida i Andrej Kramarić. Vida je u momčad upao silom prilika jer se ozlijedio Dejan Lovren, ali slagao se s Ćorlukom kao da sto godina igraju zajedno i još jednom potvrdio kako se najbolje osjeća i snalazi na stoperskoj poziciji. Sve ostalo su uzaludni eksperimenti kada je on u pitanju. Prema udarnoj momčadi golemim koracima grabi i Andrej Kramarić. Dva nastupa - dva pogotka. Rijetko se sreće takva statistika na reprezentativnoj razini. S obzirom na to da nam je bodovni konto nakon tri susreta maksimalno popunjen, imat će Niko Kovač dovoljno vremena razmišljati o tim slatkim brigama. Krug kandidata se polako proširuje, a to je uvijek najbolja vijest za izbornika.