U ozračju obilježavanja 115 godina likovne tradicije, Umjetnički paviljon u Zagrebu hrvatskoj javnosti nudi izložbu “Joan Miró: remek-djela iz Fundacije Maeght”, na kojoj se prvi put, ne samo u Hrvatskoj nego i u ovom dijelu jugoistočne Europe, predstavljaju djela slavnog katalonskog umjetnika koja se čuvaju u, jednako tako slavnoj, Fondation Maeght u Saint-Paul-de-Vence.

“Izložba je slojevit projekt kojim se, na vrlo suptilan način, isprepliće priča o dvije osobe koje su - uz ostale - oblikovale umjetnost prošlog stoljeća. Riječ je, s jedne strane, o iznimnom slikaru, kiparu, grafičaru i keramičaru, Joanu Miróu, umjetniku čije se slike, crteže, skulpture, litografije i tapiserije ovom izložbom po prvi put predstavljaju publici u Hrvatskoj, ali i onoj u regiji. S druge pak strane to je Fundacija Marguerite i Aimé Maeght, jedna od najznačajnijih privatnih fundacija moderne i suvremene umjetnosti, smještena u gradiću južne Francuske, Saint-Paul-de-Vence, u blizini Nice”, piše u uvodu kataloga Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona i uz Oliviera Kaeppelina kustosica izložbe, koja se može pogledati do 8. veljače sljedeće godine.

Beč i Zagreb - ili Zagreb i Beč - u isto vrijeme. U čemu je razlika? Tko je bolji i zašto?

- U bečkoj je Albertini nedavno otvorena velika izložba Joana Miróa. Doista velika, jer obuhvaća oko stotinu djela, uglavnom slike. Izložba je otvorena neposredno prije naše, zagrebačke, odnosno hrvatske izložbe Miróa. Osobno ne vidim problem, ali ni konkurenciju, ni u tajmingu otvorenja, ali ni u tom što na udaljenosti od nekoliko stotina kilometara imamo dvije izložbe ovog sjajnog umjetnika. Riječ je o potpuno dvije različite izložbe, o potpuno dvije različite koncepcije. Naime, bečka izložba polazi od samih Miróovih početaka - njome su obuhvaćeni rani radovi, od 1919. godine, pa sve do djela nastalih početkom 60-ih godina prošloga stoljeća. Rekli bismo da izložba doista daje presjek cjelokupnog opusa ovoga umjetnika, iako najvećim dijelom kroz slikarstvo, jer je izloženo samo nekoliko objekata.

Iako je riječ o izvanrednom umjetniku, vaša preporuka zašto pogledati izložbe?

- Izložba u Albertini doista je sjajna i vrijedi je otići pogledati. Naravno, ako si to netko može priuštiti. Ne samo zbog udaljenosti nego i zbog svega onoga što ide uz putovanje, dakle prijevoz, ručak, kava, sokovi... ali i ulaznice, čija je cijena 11 eura. S druge, pak, strane u Umjetničkom paviljonu imamo, također, bit ću slobodna reći, jako dobru izložbu Jona Miróa, koja se bitno razlikuje od bečke. Naime, “naša” koncepcijski obuhvaća razdoblje od početka 60-ih do početka 80-ih godina 20. stoljeća. Dakle, svi radovi na izložbi iz tog su razdoblja, obuhvaćaju tih dvadesetak godina stvaralaštva velikog umjetnika. Zagrebačka izložba prezentira Miróa u okviru tog razdoblja kao slikara, kipara, grafičara i keramičara - dakle, izložene su slike (ulja na platnu), crteži, litografije, jedna ogromna tapiserija i 21 primjerak skulpture. Iz toga se podatka da iščitati kako smo kolega Olivier Kaeppelin, direktor Fundacije Maeght, iz koje dolaze sva djela, i ja poseban naglasak stavili na skulpturu, želeći pokazati publici kako je Miró bio sjajan kipar. Jer doista je bio. Opisujem detaljno obje izložbe kako bi čitatelji mogli i sami uočiti razliku.

Imaju li u Beču neki “komad” koji ste si priželjkivali i na zagrebačkoj izložbi? Koja je vrjednija, u onom novčanom smislu?

- Ne, u Beču nema nečega što sam priželjkivala za zagrebačku izložbu. Kao što sam rekla, sva su djela za izložbu u Umjetničkom paviljonu posuđena iz Fundacije Maeght - globalno važne zaklade moderne i suvremene umjetnosti. Sve što sam iz Fundacije željela posuditi za izložbu - odobreno mi je i nalazi se na izložbi. Gledajući ukupnu vrijednost izložbe, u novčanom smislu, naravno da je vrjednija bečka izložba. Ondje je stotinu djela, a na zagrebačkoj izložbi njih 40.

Čak i onima koji umjetnost znaju na informativnoj razini jasno je da je riječ o velikoj izložbi. Što je to što neku izložbu čini “velikom”? Posebice kada su u pitanju umjetnici koji su sami po sebi “veliki” i nije im prvi put da izlažu ili ih se (postumno) izlaže? Kako u takvim slučajevima donijeti nešto novo?

- Uvijek se može donijeti nešto novo. Sve zavisi ili sve polazi od toga kako osmislite koncepciju izložbe. Drugim riječima, što zapravo izložbom želite pokazati. Što želite “reći”, kako želite umjetnika prezentirati. Ponekad je zanimljivo - i kustosu, ali i publici - vidjeti neka manje znana djela, ili manje znano razdoblje ili “fazu” u opusu umjetnika. Osobno, čak razmišljam o tom da napravim izložbu jednog, kako ste rekli, velikog imena a da izložim samo jedan rad. Ali to u tom slučaju treba biti najamblematičnije djelo - primjerice, kada bi bilo moguće posuditi “Mona Lisu” Leonarda da Vincija!

Vjerujem da je ova izložba bila veliki umjetnički i organizacijski izazov. Što je u pripremi bio najveći izazov (u oba smisla)?

- Organizacija ovakvih izložbi iziskuje dugotrajne i dugogodišnje pripreme. Obično na takvim projektima rade timovi - svaki tim s nekoliko članova. Tako imate tim koji dogovara izložbu, pa tim koji je zadužen za marketing, dakle prikupljanje novca, pa tim koji je zadužen za PR, dakle promidžbu, pa tim koji se bavi tehničkim detaljima, primjerice transportom, pa tim koji se bavi pravnim poslovima, primjerice svim mogućim ugovorima koji prate ovakve izložbe, pa tim koji radi na postavu izložbe (likovnom i tehničkom)... da ne nabrajam dalje.

Jeste li i vi sve to radili sa svim tim timovima? Koje su bile zamke i jeste li ih i kako izbjegli?

- Ovu sam izložbu ja dogovorila sama, bez posrednika, bez dugogodišnjih pregovora. Zamke nisam primijetila, odnosno nije ih bilo. Sponzore sam sve dogovorila sama, s time što je izložbu od prvog trena kada je čuo za nju podržao gradonačelnik, gospodin Bandić, pa samim time i Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, potom i Ministarstvo kulture, ali veliku podršku - moralnu i financijsku - dala nam je i Turistička zajednica Grada Zagreba. Svi ti timovi koje sam nabrojila ne postoje u Umjetničkom paviljonu. Nas je jako malo zaposlenih, ima nas samo devet - u što ulaze i spremačica, tajnica, dokumentacija..., dakle ljudi koji ne rade ni marketing ni PR, a kamoli neke stručne poslove. Mi, naime, nemamo ni marketing ni PR, i zato sam jako ponosna što sam s minimalnim brojem ljudi uspjela ostvariti grandioznu izložbu! Na ponos Zagreba i cijele Hrvatske!