Sprof. dr. sc. Slavkom Kulićem, poznatim hrvatskim znanstvenikom i sintezologom, razgovarali smo o ostvarenju njegovih crnih prognoza i šansama Hrvatske da konačno zaustavi višegodišnji pad bez kraja.
Jesmo li dotaknuli dno? Vi stalno govorite da će biti još gore, vrijedi li to još?
- Hrvatska je po svemu došla do dna, usprkos brojnim upozorenjima da se to ne dogodi. A vremena smo imali. No za sve ono što govorim o toj temi, u javnosti se gotovo i ne zna. Moje je mišljenje da je potrošeno sve ono što smo mogli od Europe i svijeta tražiti u smislu dužničko-vjerovničkih odnosa. Također, usporedo s tim, potrošili smo i supstancu, jer se dio dugova, isplata i uplata u proračun koristio s naslova rasprodaje nacionalnog bogatstva. Moje je mišljenje da se nije vodilo računa, nego se išlo paralelno s inozemnim dugom i s rasprodajom imovine. Što se tiče društvene proizvodnje, ona je pala na dno, a proračun se nije mogao puniti iz trgovačke orijentacije hrvatskog društva jer proizvodne do danas nemamo. Bez proizvodne organizacije i orijentacije Hrvatska nema nikakvu budućnost što se tiče izvjesnosti naroda na ovom prostoru.
Tko je Hrvatsku doveo u takvo stanje, zašto ih ljudi iznova biraju na izborima?
- Mogli bismo kazati da je u ovu situaciju i okolnosti Hrvatsku dovela politička i financijska oligarhija, jer je bez znanja Sabora i naroda stvarala inozemne dugove te isto tako rasprodavala imovinu.
Koliko ima istine u istraživanjima koja Hrvatsku svrstavaju čak i na deseto mjesto najgorih ekonomija u svijetu?
- Onaj tko je to ocjenjivao, zapravo nije daleko od istine. To više što mi još uvijek nemamo svijesti o sebi i okolnostima u koje smo ušli političkim odlukama koje imaju kulturne i materijalne posljedice na život na ovom prostoru.
Kako ocjenjujete najavljenu poreznu reformu koju pokreće ministar Lalovac?
- Mislim da nije problem samo u Ministarstvu financija, koje se bori s proračunom. Proračun kao okosnica političke preokupacije nije dovoljan. Ono što se očituje kroz proračun jest to da nema sredstava za njegovo punjenje te da smo i dalje u debelom deficitu - trošimo više nego što stvaramo. Poluga političkih odluka ne može biti samo na Ministarstvu financija, nego i na drugim ministarstvima - od Ministarstva gospodarstva nadalje. Ono što nam se očituje kod ministra Lalovca, to su samo posljedice. Novca nema, a ne može ga ni biti jer nismo orijentirani na stvaranje novih i dodanih vrijednosti tena izvoz da bismo došli do novca za punjenje proračuna, odnosno smanjili deficit. Prema tome, nije problem u ministru Lalovcu, nego u predsjedniku Vlade, koji bi trebao koordinirati ministarstva i doći do rezultata. Zaključno, mi i dalje nemamo suverenitet ni mišljenja nad vlastitim sadržajem, time što se uopće događa kod nas u području politike, ekonomije, prava, sociologije itd.
KONAČNA POKRADENOST
Porezna reforma - da ili ne?
- Ne, od te reforme neće biti ništa. Reformiranje i restrukturiranje - ta dva pojma još nitko u hrvatskoj stvarnosti nije razumio. Zato se i stoji na mjestu. Oni nisu ništa drugo nego marginaliziranje Hrvatske na rub globalnog sustava kapitalizma u Europi i svijetu. A odluke o marginaliziranju donosi naša vlada na zahtjev onih koji to od nas traže - Europske unije i svijeta. Mislim da mi nismo razumjeli svoju poziciju između staljinizma i imperijalizma. Sve što je Hrvatska postigla, stekli smo plasmanom svoje proizvodnje na istočnoeuropska tržišta, a to je politika poništila. Otvara se pitanje - pita li se itko u kakvoj je poziciji hrvatska stvarnost danas, između imperijalizma u ekspanziji i reakcije staljinizma da zaustavi i poništi sve ono što je postignuto na tim tržištima.
Što biste prvo učinili da možete nešto mijenjati u ekonomskoj strategiji RH?
- Odavno objašnjavam da nije problem u strategiji, nego u koncepciji, s obzirom na to da i nemamo koncepcije kao objektivnog odmjeravanja onog što jesmo u gospodarstvu prema onome čemu težimo, znači, dugoročnih ciljeva. Tamo gdje nema koncepcije, od strategije ne može biti ništa osim ovoga što se događa - da se ništa ne čini. U tom smislu nemamo ni sustava gospodarskih odnosa, onoga što treba biti kriterij i sredstvo usmjeravanja ljudskih i materijalnih snaga u Hrvatskoj spram tako postavljenih ciljeva. S obzirom na to da nemamo dugoročne koncepcije razvoja života, a još manje koncepcije gospodarskih odnosa, govoriti o strategiji znači govoriti ni o čemu. Jer strategija se ne piše, ona je činjenje. Mi se nalazimo u jednom rasjedu, mjestu da bude sve raspoloživo do konačne pokradenosti.
IDS sprječava reformu državne uprave jer želi ured samo za Istru, HDZ ne dopušta smanjenje broja županija - kako u takvoj državi uopće provesti neku reformu i napraviti nešto dobro, u bilo kojem smislu?
- Rekao sam da se ne može provesti reforme i reformiranje jer bi to bilo marginaliziranje. Promjene stanja nema. A ta promjena treba krenuti od državne strukture. Prenapučenost ili prezaposlenost u državnoj upravi jedino je sigurna za plaće onih koji tamo rade. I ako mi ne budemo znali smanjiti taj neproduktivni dio zaposlenosti i stvoriti produktivnu zaposlenost, to će nam učiniti EU ili Europska komisija. Ali ne preko ove vlasti, nego preko one koju će postaviti EU. A ako na to pristanemo, onda nas čeka golem broj nezaposlenih iz državne uprave, prema mojoj procjeni 60-70 tisuća, plus u ostalim sektorima, od bankarstva nadalje, tako da očekujem daljnji rast nezaposlenosti. A ja u nezaposlenost ne ubrajam samo radno sposobne nezaposlene. Nezaposlenost je proces raščovječavanja hrvatske stvarnosti, bez obzira na potencijalne mogućnosti koje imamo i u financijskom kapitalu, koji se nalazi s druge strane granice, u visini od 348 milijardi kuna, a nama je nedostupan. A taj naš isti novac posuđujemo, uz mnogo veće kamate, od onih kojima smo ga dali na čuvanje.
Koliko je pogrešna bila prvotna koncepcija da će Hrvatska živjeti od turizma, povezanog s domaćom poljoprivredom?
- Jedan od najvećih promašaja je što se smatralo da će trgovačkom orijentacijom Hrvatska dobiti sve, te da treba napustiti proizvodnju. To je prvo raskrižje gdje je vlast pogriješila. A što se tiče onoga da ćemo živjeti od turizma, tragična je i država i društvo koje čeka prihode od turista, jer oni imaju za potrošnju, kulturu, a ne ono što smo mi očekivali, a nismo dobili (pečenu janjetinu, kašete piva).
Koju industriju razvijati u Slavoniji i Baranji? Što tu može biti konkurentno?
- Zna se da su i HDZ i SDP razorili industriju, a HSS je razorio poljoprivredu. No ne možemo govoriti ni parcijalno - hoćemo li poljoprivredu ili industriju. Bez koncepcije dugoročnog ustrojavanja gospodarskih donosa na potencijalima koje imamo u poljoprivredi i industriji, pa i u tzv. postindustrijama, ne možemo ništa. To možemo samo kada u Saboru postignemo konsenzus o dugoročnoj proizvodnoj orijentaciji hrvatskog društva. Pod uvjetom da dođemo do naših sredstava, jer ćemo doći do toga, i već sada smo u tim okolnostima, da moramo plaćati višu cijenu kapitala ili da radimo za nižu cijenu rada. Osiromašili smo i razorili industriju, a poljoprivredu tako osiromašili da smo razbili kombinate koji su imali standard svjetskih razmjera te sada pokušavamo od prezaduženog seljaka praviti nekakvu poljoprivrednu proizvodnju, a u samom se startu zna da ono što proizvodi ne može doći na tzv. europsko tržište. Nama to tržište od 500 milijuna ljudi ne znači ništa jer nemamo proizvodnju. Ni u poljoprivredi i industriji, ni u društvu.
ZEMLJU NE SMIJEMO DATI
Ima li budućnosti za poljoprivredu, granu koja sve više gubi korak s jeftinim proizvodima koji stižu iz uvoza?
- Točno je. Ako dođemo do tog konsenzusa u Saboru, još uvijek imamo poljoprivredno zemljište kao kapital koji ne smijemo otuđiti. A ako dođemo do toga da nam drugi kupuje poljoprivredno zemljište, onda smo izgubili posljednje uporište svoga opstanka, jer se zemljište ne prodaje. To je još jedini preostali kapital i u Slavoniji i Baranji, ali i u cijeloj Hrvatskoj, da ne dođe, ono što kažemo - ispod crte, da izgubimo uvjete za bilo kakvu proizvodnju, pa makar se radilo o poljoprivredi i povratku tamo gdje smo nekada bili, kada smo od toga mogli živjeti. Zemlju kao kapital ne smijemo izgubiti, ona ne smije biti neobrađena, nego mora biti u funkciji proizvodnje i poljoprivrede kao pretpostavke za industrijsku proizvodnju i preradu hrane, jer će hrana, lijekovi i voda biti preduvjet opstanka u idućih 20, 30 ili 50 godina.
Mnogi i u Slavoniji imaju dojam da ih potezi države vrte u krug: na jednoj im se strani omogući neka olakšica, a na drugoj odmah nešto oduzme. Postoji li ikakva ozbiljna ekonomska ideja u hrvatskoj vlasti posljednjih desetak godina?
- Ne, sve ideje koje su bile na tom planu išle su u smjeru zaduživanja i rasprodaje imovine, na supstanci koju smo duboko načeli. Treba zapravo zaustaviti te odluke hrvatske političke oligarhije jer oni kraja nemaju. A to što se čini, čini se u funkciji i interesu projekta vladanja, a nikako ne projekta razvoja života na prostoru Hrvatske.
Za vas kažu da ste katastrofičar, no, nažalost, ostvaruje se gotovo sve što ste najavljivali. Kako ćemo živjeti nakon sljedećih šest, sedam ili deset godina?
- Ne samo prije šest-sedam godina, nego i prije 20 ili 50. Mene je vrijeme potvrdilo. A živjet ćemo sve teže. Ulazimo tek iduće godine u područje egzistencijalne anksioznosti, straha od sutra ujutro. Jer trošimo supstancu, a ona ima kraja. Hrvatska nije prebogata da je ne možemo lako potrošiti. Što smo u lošijem položaju, zapravo ćemo sve morati davati za sve nižu cijenu, pa i poljoprivredno zemljište ili bilo što drugo. Problem neoliberalne eutanazije, koji je Hrvatsku zahvatio 1991. godine, traje do danas, jer je sve raspoloživo za sve nižu cijenu.
NISMO SVJESNI DA RAT ZA PROSTOR TRAJE
U zadnjih petnaestak godina pridružili ste se manjem broju ljudi u svijetu koji institucionalno promišljaju drukčije viđenje svijeta. O čemu je riječ?
- Riječ je o tome da život na Zemlji ne može opstati na način koji ljudska vrsta danas promovira u smislu geopolitičkog tipa razumijevanja života. Nasilje i pohlepa spram prirode i spram života ne daju nikakvu izvjesnost životu na Zemlji. Oko svega onoga čega je sve manje na planetu, sukob je sve jači. Prema tome, ti sukobi počinju u povodu onoga što se naziva bitka ili rat za prostor i preostale izvore. Znači, to moramo očekivati jer su na pomolu ratovi koji će biti vrlo razorni u smislu dolaska do onoga što je preostalo za ovaj tip civilizacijskog ustroja. Ljudska se vrsta pokazala organiziranim neprijateljem spram prirode, a i spram života. Moćni prema slabijima. Znači, živimo u civilizaciji u kojoj je sve za novac, s tim što je novac otuđen, i najveći broj ljudi na Zemlji ostao je bez tog sredstva za život, koji je sve skuplji i neizvjesniji. Rat za prostor traje, a mi toga nismo svjesni. Možda je svjesna naša politička i financijska oligarhija koja se priključila zapadnom ekspanzionizmu, a plaća cijenu staljinizmu za zabranu izvoza.