Zaboravljeni, zapostavljeni... (zakratko ili zauvijek) izgubljeni umjetnici, izvrstan su poligon marljivim, radoznalim, oštroumnim istraživačima koji se umjetnošću i radom zanose, koji s ljubavlju kopaju po prašnim arhivima. Takav je Daniel Zec, viši kustos osječkog Muzeja likovnih umjetnosti, zahvaljujući kojemu je Josip Leović prije više od pola godine dobio monografiju.

I ovih je dana povod za tekst u Glasu Slavonije gotovo isti jer isti je akter - mr. sc. Daniel Zec, ali i subjekti njegova zanimanja - nedovoljno i neadekvatno vrjednovani osječki kipari prve polovine 20. stoljeća: Josip Leović (1885.–1963.), Mihajlo Živić (1899.–1942.), Oscar Nemon (1906.–1985.) i Rudolf Švagel-Lešić (1911.–1975.).

- Bilo je potrebno ove umjetnike istražiti. Kiparstvo toga vremena u Osijeku, između dvaju svjetskih ratova, tema je koja iz različitih razloga nije bila obrađivana u stručnoj literaturi. Nastojao sam arhivskim i terenskim istraživanjima, kontaktima s nasljednicima, poznavateljima tih umjetnika, uvidom u muzejske zbirke što više istražiti opuse ove četvorice - smatra Daniel Zec, autor čija je monografija predstavljena u Muzeju likovnih umjetnosti. Iako je riječ o kiparima koji možda zauzimaju marginalni položaj u kontekstu hrvatskog kiparstva i povijesti umjetnosti, tema je to kojoj je trebalo posvetiti pozornost, jer su važan segment kulturne povijesti Osijeka.

- Nisam im htio pisati panegirike, hvalospjeve, ni negativne konotacije, nego objektivno ih vrjednovati i nadam se da sam u tom uspio.

- Možda ću razočarati Osječane i Slavonce kažem li da nije riječ o jako velikom blagu kada govorimo o ovim kiparima, jer ova četiri kipara ne će mijenjati povijest hrvatske skulpture 1. polovine 20. st. Važno je što su prvi put temeljito obrađeni i što je to segment do sada potpuno nepoznat - ističe prof. dr. sc. Zvonko Maković, autor predgovora u knjizi i mentor Daniela Zeca još od studentskih dana pa i danas, kao doktoranda.

- Da bismo rekli da ovo jesu ili nisu veliki kipari, moramo ih pročitati, a Daniel Zec je to napravio uzorno, koristeći izvornu arhivsku građu, skromnu literaturu koja je postojala i na maestralan način napravio sintezu svega toga - pun je hvale prof. Maković za mlađega kolegu. Prema sudu dr. sc. Makovića, Osijek nije imao ni velike slikare ni kipare u to vrijeme, no potrebno ih je iščitati i obraditi da bi se dobila vjerna slika sredine, kulturnog i umjetničkog standarda, koja itekako govori o Osijeku kao izuzetno važnom gradu, koji je imao visoko razvijenu kulturu svakodnevice, možda i više nego u umjetničkom smislu.

- Daniel Zec izvrstan je kustos koji ne piše samo na temelju trenutačne inspiracije, nego do inspiracije dolazi na temelju dobro proučene građe - zaključio je dr. Maković.