U jednoj od učionica subotičke Osnovne škole “Ivana Milutinovića”, u zgradi iz 19. stoljeća, na dopodnevnoj je nastavi hrvatski odjel. U razredu ih je 12-ak. Pred njima udžbenici na hrvatskom jeziku, na latinici. Najveći je to hrvatski odjel, u najmanjem je samo - dvoje učenika!

Među 512 učenika te škole, njih 75 je u hrvatskim odjelima. Samo niži razredi, od 1. do 4. dakle, imaju komplete udžbenika na hrvatskom jeziku. A i tome je tako zahvaljujući trudu, i nemalim financijskim sredstvima što ih je u taj važan segment života manjinske zajednice - Hrvata u Vojvodini - uložilo tamošnje Hrvatsko nacionalno vijeće.

To je došlo tek nakon desetak godina, kaže ravnatelj škole, Ivan Stipić, objašnjavajući kako problematika (ne)imanja udžbenika za hrvatske odjele umnogome otežava rad učitelja koji se godinama zapravo, snalaze uslijed takvih okolnosti.

- To je jedan problem koji je konstantan otkako je počelo obrazovanje na hrvatskom jeziku - sumira ravnatelj, i nabraja različite sheme kroz protekle godine, od uvoza knjiga iz Hrvatske, primjerice za hrvatski jezik i matematiku, do prevođenja udžbenika ili službenog neodobrenja srbijanskog Ministarstva prosvjete za školske knjige (dio njih) iz Hrvatske zbog različitih nastavnih programa u dvije države. Kao primjer, oslikavanja kompleksne situacije radi, biologija u 5. razredu učila se iz svih raspoloživih udžbenika, jer je gradivo bilo “razbacano” različito u hrvatskom, odnosno srpskom udžbeniku.

- Ono što manjina ima to je hrvatski jezik, dok su ostali predmeti po srpskom programu, što je normalno, jer svaka država ima svoj obrazovni sustav. Ono što bi trebalo napraviti, jer država omogućuje 20 posto nacionalnog unutar obrazovnog programa, to bi trebalo ubaciti u te programe da bi se mogli tiskati udžbenici koji bi onda to i uključivali. To je neka logika svega toga - zaključit će ravnatelj Stipić, ali i dodati da loših iskustava u školama generalno nema, unatoč opisanoj slici.

Izvan Subotice, međutim, druga situacija. Predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji, Slaven Bačić, navodi kako u Sonti, šokačkom selu, nema ni jednog jedinog udžbenika na hrvatskom jeziku.

U Subotici, vojvođanskom gradu sa 100-tinjak tisuća stanovnika, etničkih je Hrvata, kažu, više od 20.000, ali se istodobno na zadnjem popisu stanovništva 2011. godine Hrvatima izjasnilo njih oko 11.000. Bačić kaže kako u popis sumnjaju, jer se “za razliku od Hrvatske, podatke iz popisa ovdje ne može provjeravati”, a ni hrvatska manjina u procesu popisivanja nije mogla sudjelovati.

Inače, u Hrvatskom nacionalnom vijeću objasnit će kako u Vojvodini postoje dva modela nastave - cjelokupna nastava na hrvatskom (“ili bi trebala biti”), i nastava samo jednog predmeta, hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture plus ostalo na srpskom jeziku. Asocijaciju kojoj je Bačić na čelu, udžbenici na hrvatskom za niže razrede koštali su oko 15.000 eura, što je deset posto njihova godišnjeg proračuna, a traženje refundiranja sredstava od nadležnog ministarstva nije dalo rezultata. Bačić spominje i kako je riječ o drugačijem, znatno lošijem pristupu obrazovanju manjina u Srbiji nego što je to u Hrvatskoj. Čuo se i još jedan primjer - prije rata 1991., u Subotici se u školi prvo učila latinica, a onda se krenulo obratno - prvo se uči ćirilica, što se odnosi i na učenike Hrvate. Bačić ocjenjuje kako je pitanje obrazovanja hrvatske manjine veliki problem u Vojvodini i nepostojanje udžbenika je diskriminirajuće, jer se, kaže, kroz obrazovanje preslikava i cjelokupni odnos srpske države prema manjinama. “Opstrukcija obrazovanja jest izravno usmjerena prema ubrzanju asimilacije”, komentira Bačić. K tome, doznaje se i o jednom apsurdu - tiskanju knjiga iz katoličkog vjeronauka - na ćirilici!

Hrvatsko nacionalno vijeće ulaže velike napore, govori Slaven Bačić, da se problem obrazovanja hrvatske manjine riješi. Ali brojni sastanci s mjerodavnima u državi (Srbiji) ne urode plodom, pun je fascikl prepiski bez konkretnih odgovora. Zato pitanje obrazovanja manjina ostaje, dodat će, otvoreno pitanje između Srbije i Hrvatske. “Nadamo se da će promjene, i u segment obrazovanja manjina, donijeti pretpristupni pregovori Srbije s Europskom unijom”, zaključit će Bačić, i dodati da je optimističan.

Katarina Čeliković iz Subotice majka je troje djece. Dva odrasla sina završila su školu na srpskom jeziku, ali su otišli iz svog grada, jedan u Zagreb, drugi u Bruxelles.

- Nije im to bila, dakle, prepreka kada je u pitanju kvaliteta školovanja ovdje u Subotici. Kćerka je sada u 8. razredu i od početka je pohađala obrazovanje na hrvatskom jeziku, jedva smo i čekali tu mogućnost - govori ta majka, ali i dodaje da je to jako teško. “Naša djeca ne neki su način taoci ove politike koja nam nije dopustila punih 12 godina udžbenike na hrvatskom jeziku. Morali smo kopirati različite lekcije, nema povijesti, biologije, stvarno se oko toga mučimo. Ovo je nekako prijelomna godina i prvi put je moje dijete dobilo udžbenike na hrvatskom jeziku, a smatram da to nije bila dužnost Hrvatskog nacionalnog vijeća, nego da i naša manjina, poput svih drugih manjina, ima pravo dobiti udžbenike od Republike Srbije. Nikad nam nitko nije rekao zašto nismo dobili”, govori Katarina te dodaje kako sve to nije dobro, jer se deklarativno govori jedno, a u praksi je drugo, dok je zapravo “viša politika to trebala odraditi”.

Piše: Sanja BUTIGAN