Kruha i igara, otrcana je fraza još iz doba starih Rimljana, no uvijek može poslužiti za detekciju stanja svakodnevice, u kojoj hedonizam dominira i kad se čini da su kriza i recesija već sve razorile.

Zapravo jedini konstatni rast, napredak i uspjeh u sveopćem stanju očaja i beznađa u kojem se koprcamo već godinama (ne samo otkako smo u “Kukukriku loncu”), u Hrvatskoj pokazuje estrada oliti zabavna glazba. Produkciji hitova za najšire narodne mase, mlade i one nešto starije, ne šteti ni uzastopni pad BDP-a, ni stotine tisuća nezaposlenih, ni gomilanje socijale i pučkih kuhinja, ni strah od poplava (i terorizma, rata, ebole...), ni očajno vođenje države, ni ideološka prepucavanja, ni Karamarko, ni Milanović, ni itko zadužen za (ne)normalno funkcioniranje države. Naprotiv, što smo više u gabuli, što smo više pred bankrotom i što smo više na dnu, produkcija estradnog zabavnoglazbenog treša buja sve većom snagom i teško da tom hedonističkom trendu može itko stati na kraj makar u Hrvatskoj već sutra poteče med i mlijeko, za razliku od danas, kad teče uglavnom pelin i žuč.

Zašto je na djelu masovno derogiranje ukusa (čast izuzecima), masovno lobotimiranje ionako problemima prenapregnutog mozga i masovno konzumerističko ludilo u kojem prolaze neviđene gluposti s domaće i regionalne lakoglazbene scene, pitanje je kojim se trebaju pozabaviti sociolozi, psiholozi, a bogme i psihijatri. Namjera ovog osvrta nije dokučiti genezu tog problema, još manje pametovati nad scenom u kojoj svako malo iskaču “cice i guzice” sa svojim sumanutim pjesmuljcima, a najmanje moralizirati i dijeliti savjete o dobrom i lošem ukusu publike. Jer ako je to sve formom i sadržajem samo zabava, a nedvojbeno jest u svom elementarnom značenju, onda je najbolje takvoj zabavi pristupiti na zabavan način. Pritom nije zgorega pozabaviti se makar u osnovnim crtama samim fenomenom, staviti ga u kontekst, tek kako bi sve bilo ili još zabavnije ili još sumanutije (kako se uzme), naravno, i informativnije, bez nakane da nekog vrijeđamo ili, nedajbože, skrećemo s trešerskog puta u kojem najviše uživa. Uz napomenu kako ovom prigodom nije riječ o tzv. zlatnom dobu Cro-dancea, devedesetih (Senna M, Ella, Minea, I.Bee, Kasandra...), nego o aktualnim izvođačima, tek da budemo u dosluhu s vremenom sadašnjim. Također, nije riječ ni o Severini, koja želi da ju se doživljava kako ozbiljnu popglazbenicu, kao Madonnu recimo, što je onda neka druga priča.

Daklem, iz tone smeća koje nadire s radija i televizijskih ekrana, iz birtija i klubova (narodnjaka i onih malo pristojnijih), čuti, primjerice, Nives Celzijus i njezin prateći tamburaški sastav Petica kako ekstatično izvode svoj lascivni megahit, može izazvati dvojaki učinak. Kao prvo, provalu smijeha, a kao drugo provalu očaja. Smijeha zbog toga što su stihovi “Karanfila” (u maniri bećarca!) zbilja smiješni (“Kara, kara, karanfili / To se tebi draga mili / Kita, kita, kita cvijeća / To je bolja što je veća”), bolje reći, duhoviti, a očaja zbog toga što takva vrsta treša dominira na javnoj sceni i što je nesmiljeno forsiraju mediji, ne dopuštajući ili dopuštajući na kapaljku drukčiju vrstu ukusa. Dakako da Nives izgleda dobro i da zna što radi i s karanfilima i sa svojim imidžem. Drugim riječima, budući da živimo u kunzumerističkom raju koji je zapravo pakao, sve su opcije dopuštene, uz jedini uvjet - da svaka od njih (opcija) donosi medijsku pozornost, odnosno zaradu. Jer medij nije samo poruka nego i zarada, složio bi se i Marshall McLuhan. I tu bih mogao stati.

Ali neću, jer mi u ušima zuji i novi hit sve popularnije Lidije Bačić, osobito refren iz pjesmice “Nasmij se, sestro”, koji mi bubnja u glavi: “Ma nasmij se sestro i parfem nabaci / Jer nisu svi muški kreteni, luđaci!” Lidija također zna što radi, a moram priznati da zaslužuju i više pažnje od, recimo, razvikanih Rozge i Severine. Ma Bačićka je zakon, a takav joj je i prijašnji hitić “Vozačka dozvola”, u kojem feministički oštro poručuje: “Ajde, dragi, daj još jedan đir / Samo malo stvarno nisi fer / Jer sam žensko al' ne znači da ne vozim kao Schumacher”! U usporedbi s prozivanom Rozgom, odnosno Vjekoslavom Huljić, kojoj dušobrižničke feministice zamjeraju kako podcjenjuje žene i tretira ih kao robu, Bačićka, eto, staje u obranu ženske pameti. Bravo za Lidiju!

Ima toga još. Recimo, tko bi odolio zaraznom pjevu izvjesne Nine (nije Bardić!), koja na CMC-ju “objašnjava”: “Evo zašto cure boli glava / Jer momak hvali se / Kada s njom i ne spava / Jer svako bi da malo / Pipne, štipne, gleda / Al' neke stvari ne rade se preko reda”. Psihijatrijska dijagnoza na kojoj bi Nini pozavidio i Freud. Nina je mlada, zgodna i talentirana. I također zna što i kako radi.

Da sve ne bi ostalo na “nježnijem spolu”, i da me ne prozovu feministice, red je spomenuti i primjere iz muške prakse. A tu je teško zaobići “tamburaše u starkama”, Mejaše, koji doduše nisu totalni treš, ali treš jesu u, primjerice, hitu “Zavela me Ana”, čiji refren glasi: “Zavela me Ana ko marihuana / Sad je volim više nego prvog dana / Zavela me Ana ko marihuana / Ne mogu ja bez te žene niti jednog dana”. Eto što znači ljubav, da o učinku trave i ne zborim.

Izravnost poruke, ali i metaforika i simbolika, posve je prizemnih, trivijalnih dosega, no kroz humorističko-zabavni konstrukt spomenutih (i nespomenutih) primjera, u većoj ili manjoj mjeri, lako je uočiti i ponešto ozbiljnijih socioloških elemenata poput, recimo, problema muško-ženskih odnosa u partrijarhalnom društvu kakvo je hrvatsko, zatim izvjesnih liberalnih konotacija koje struje kroz trešerske pjesmuljke spomenutih i nespomenutih domaćih zvijezda lake kategorije. Dakako, sve to u okvirima humora i parodije.

I još nešto, iz osobne perspektive. Da mi netko ponudi milijun eura, prije bih se ubio nego mogao napisati treš-tekst za pjesmu koju će otpjevati neka domaća etablirana estradna zvijezda ili zvjezdica “u razvoju”, i koji će u startu postati regionalni hit. Ne da to ne bih mogao ni želio zbog nekakvih moralnih razloga, iz, nedajbože, mržnje prema domaćoj estradnoj kuruzi, nego, jednostavno, ne bih se ni u teškim stvaralačkim mukama dosjetio stihova, rima i refrena kakvih je na hrvatskoj glazbenoj sceni na tone i koji podilaze najnižim strastima i ruše sve rekorde slušanosti na radiju i gledanosti i slušanosti na televizijskom kanalu CMC. Drugim riječima, za umotvorine tipa “Karanfila” ili, recimo, “Odnijela te votka” izvjesne Kristine (“Jasno ti je da si nula / Ali ja sam stotka / Idi zabavljam se / Odnijela te votka”) zbilja moraš imati dara - ne otpjevati, nego takve stihove napisati. I to dara ništa manje nego dara oliti talenta kakav je imao, recimo, Einstein kad je domislio svoju teoriju relativnosti. Znam kako će sad mnogi reći da pretjerujem, što je istina, jer u isti koš stavljati, primjerice, Fayu, uz Huljićku najeksponiranijeg estradnog “liričara”, s Einsteinom doima se poput blasfemije, no istina je i to da stihove “Karanfila” ili “Odnijela te votka” nema šanse napisati netko tko nema talenta, i to ohoho talenta, vještine i lucidnosti da takvim totalnim trešom nemilosrdno pogodi masovni ukus estradnog publikuma koji s užićem guta upravo takve “budnice” i “poskočice”, a u biti turbonarodnjake prepakirane u modernije glazbeno ruho za sveopće veselje i zezanciju, u kombinaciji s tamburom, danceom, rockom ili hip-hopom.

Da me se krivo ne shvati, nemam ništa protiv “Karanfila” i “Odnijela to votka”, kao ni protiv stotina drugih turbohitova, niti ovim tekstom želim zagovarati nekakav glazbeni elitizam i pljuvati po ljudima koji pišu takvu “liriku” i onima koji takvu “liriku” pjevaju. Naprotiv, iako u takvim pjesmama ne uživam, priznajem da ne gasim radio kad ih čujem niti gasim TV kad vidim spot na ekranu. Sve to, naime, slušam i gledam kao fenomen, kao opetovano srozavanje vrijednosti i kao masovnomedijsko zatupljivanje, sukladno s dominantnim konzumerizmom i zakonima tržišta, kojem je prioritet prodaja svega što miriše na zaradu, bez obzira na to radi li se o glazbi ili nečem drugom, trećem, četvrtom. Jednostavno rečeno - u konzumerističkom globalno umreženom i digitaliziranom svijetu treš-estrada ubire svoj danak. Druga je, međutim, stvar zašto benovalentno pristajemo na takav teror ispiranja mozga smećem, je li u pitanju tzv. balkanski kod, krivo srastanje s najgorim od balkanske tradicije svega lošega, radi li se o psihologiji ili patologiji ukusa (ili svemu skupa), teško je reći, ali da u cjelini tu nešto ne štima, u to nema dvojbe.

Bilo kao god, najbolje je benovalentno zaključiti kako je sve to samo zabava, hedonizam bez granica, možda i svojevrsna terapija za mase da bar na tri-četiri minute zaborave turobnu svakodnevicu bez posla, mizerne plaće i loše vibre u društvu. Jer “Karanfili”, ako baš niste ordinarni elitist ili prestrašeni konzervativac s predrasudama i zazorom od potrebe nasmijati se ne samo pametnom vicu nego i ljudskoj gluposti, svojim urnebesno šašavim stihovima teško da mogu nekom naštetiti kad ih čuje (a Nives vidi, naravno). Naprotiv, mogu samo izazvati smijanje i ventiliranje mozga mnogo više nego što to mogu lupetanje Milanovića ili nekog od ministara čije izjave ne samo što nisu više smiješne nego su tragične. Uostalom, ako vam se “Karanfili” ne sviđaju, možete promijenti program, no teško da u nekom drugom programu (napose televizijskom) možete izbjeći premijera.

Zato živjeli “Karanfili”, živjela “Votka”, i živjeli domaći trešeri i trešerice!