ĐAKOVO – Poput brojnih, mahom mladih, Osječana, i sve više Đakovčana odlazi zbog posla u Irsku, najčešće u Dublin. Osim zbog posla u zemlju sv. Patricka i vrhunskog piva mladi odlaze i u želji da za mladosti upoznaju što više “svijeta”, a izbor im pada na Irsku, kažu mnogi, zbog sličnosti u mentalitetu i tradicionalne otvorenosti Iraca u prihvaćanju drugih naroda u svojoj zemlji, koja nam je za odlazak i rad još bliža zbog lanjskog ulaska u EU. Također, jedan od glavnih razloga zašto se i brojni mladi Đakovčani odlučuju upravo za Irsku jest to što za rad u njoj nije potrebna radna dozvola.

Dok u aktualnom radnom egzodusu Hrvata u zapadne zemlje, kojim se ponavlja povijest, 1960-e i 1970-e, kada je više od 310.000 Hrvata iz Hrvatske i BiH otišlo u “gastarbajtere”, u Njemačku, Austriju… putuju i mladi i sredovječni, prvo sami da bi potom za sobom povukli obitelj ili odmah odlaze s obitelji, u Irsku u pravilu putuju mladi Đakovčani, samci, ostavljajući iza sebe nezaposlenost, slabo i neredovito plaćene poslove, besparicu, nemogućnost napredovanja i neperspektivnost. Dok je neko vrijeme Đakovčanima za radni egzodus hit bila Kanada, pa Njemačka, sada je to Irska.

Za približno mjesec i pol put Dublina kreće i donedavni konobar od 30-ak godina. Svršeni je prodavač s desetak godina radnog staža, koji priznaje da mu je barijera to što ne zna engleski jezik. “No upravo ga učim”, priprema se budući “Irac”. Samo on, ističe, poznaje bar 20-ak Đakovčana koji su otišli potražiti radnu sreću u Irsku. U njegovu okruženju prva je led probila sestra.

– Otišla je prije tjedan dana i kaže da je vrlo zadovoljna Dublinom. Ovdje radi u državnoj službi i na godinu je dana zamrznula posao i otišla u Irsku zaraditi jer je prethodno kupila stan na kredit. Otišla je uz osiguran posao što ga joj je pronašao prijatelj koji ondje već radi kao tajni kupac. Sestra zna dobro jezik i radit će probno na recepciji jednog hotela, a ondje su i velike mogućnosti za napredovanje. Smještaj je našla u jednoj privatnoj kući gdje iznajmljuju sobe. Najčešće ljudi odavde idu u Irsku rutom Osijek - London, London - Dublin, no sestra je otišla preko Budimpešte - kaže o sestrinim prvim dojmovima o životu u Dublinu naš sugovornik.

Nakon dolaska u Dublin on će, kaže, za 200 eura upisati tečaj za rad u zaštitarskoj tvrtki ili za rad na osiguranju, a razmišlja i o radu u ugostiteljstvu. I njegov kolega u struci – konobar u jednom đakovačkom restoranu, sprema se na rad u Irsku, gdje ga čeka posao koji mu je pronašao kum - posao u prodaji električne energije. Od njih desetak godina stariji Đakovčanin, s nepunih 40-ak, a koji sada živi i radi na moru, u Irsku, u Dublin, otišao je kada je to u ovome gradu bila prilična rijetkost – 2002., i ostao šest godina. Na upit zašto volimo Irsku kaže:

- Sličan smo mentalitet. Svi vole ići upravo u Dublin jer je velik, živahan grad, pun je ljudi sa svih strana svijeta. Irska je općenito društvo visoke tolerancije, a i moraju takvi biti jer ih je jako mnogo drukčijih. Za Hrvatsku znaju preko sporta – nogometa i tenisa, te Dubrovnika. Nas i Poljake Irci vrlo cijene zbog odnosa prema poslu i zbog dobrog poznavanja jezika. Naše znanje engleskog njima je impresivno - kaže naš sugovornik, koji je u Irskoj radio u ugostiteljstvu, u hotelu, gdje je stekao vrijedno iskustvo, koje mu je itekako dobro došlo nakon povratka u RH u pronalasku posla u jednom hotelu na našoj obali, gdje radi i danas. Na upit zašto se nakon šest lijepih godina u Irskoj vratio u RH, kaže:

- Nije bilo nekog razloga, ondje mi je bilo prekrasno, no natrag me dovela zvijezda vodilja.