BELI MANASTIR - Već tri dana belomanastirski središnji trg ima neobičnog stanovnika. U ponedjeljak oko podneva na njega je doletjela bijela roda i, čini se, s njega ne misli tek tako otići. ''Busiju'' je najprije imala na krovu slastičarnice Kod Slatkog, s kojeg je promatrala rijeku ljudi, najviše učenika, koji su u Beli Manastir došli vlakom ili autobusom. Sat-dva poslije odlučila je promijeniti lokaciju, pa je preletjela cestu i spustila se na jedan od brojnih ravnih krovova belomanastirske Ljepotice. Iskustvo od ponedjeljka ponovila je u utorak i jučer. Neko vrijeme družila se s prolaznicima središnjim trgom, ali ne s visine, već s tla. Bila je meta brojnih objektiva, a neki su s njom podijeli i doručak, najčešće pecivo. Zbog samo njoj poznatih razloga odlučila je promijeniti mjesto pa je poletjela do nekoliko metara udaljenog rasvjetnog stupa i s njega nastavila promatrati što se oko nje događa. Nije joj smetao ni jak vjetar koji je počeo puhati sa sjevernog dijela trga.

- U biti, ovakvo ponašanje rode nije toliko neuobičajeno - kaže baranjski ornitolog Tibor Mikuška, naglašavajući kako ne može reći hoće li roda ostati ili odletjeti. Iako se na portalima može pročitati kako seoba roda završava u listopadu, Mikuška tvrdi da rode iz naših krajeva odlaze krajem kolovoza, a tek rijetke početkom rujna.

- Ako je roda stara, vjerojatno je osjetila da ne može izdržati put do južnih krajeva, ali postoji mogućnost da je mlada i kasno izlegnuta. Ako može letjeti i tražiti hranu, ne mora značiti da kod nas neće preživjeti zimu. Rodama, naime, nisu toliki problem niske temperature koliko činjenica što na poljima nema hrane, voluharica, kukaca, žaba i slično - objašnjava, ističući kako je dobro što se ne boji ljudi, jer tako može primati hranu tijekom zimskog dijela godine. Najbolje je, nastavlja, davati joj sirovu hranu, poput ribica, pilećih jetrica i sličnih namirnica.

- Nije rijetkost da rode, u potrazi za hranom, odlaze na odlagališta otpada i hraneći se tamo prežive zimu - tvrdi. Belomanastirska roda, u svakom slučaju, ako ovdje odluči prezimiti, ne bi bila ni prva ni zadnja. Prošlu baranjsku zimu, naime, preživjelo je nekoliko primjeraka. Dvije su primijećene uz Dunav, a jedna na dimnjaku župnog dvora u Branjinu Vrhu. Potonja je ''nestala'' tek nakon što je počelo trovanje voluharica na poljoprivrednim površinama, pa se pretpostavlja da je uginula.