Osijek
PRIMJER DOBRE PRAKSE U ŠKOLI

Učitelji u početku imali otpor, a sada asistente gotovo svi žele u razredu
Objavljeno 22. rujna, 2014.
Hiperaktivna djeca često ometaju druge pa asistenti rješavaju i problem socijalizacije

Na početku školske godine problem asistenata u nastavi zasjenio je sve druge teme u školstvu.

Premda su se, u većini hrvatskih škola, djeca s teškoćama prvih dana nove školske godine morala snalaziti bez pomoći asistenata, u Osijeku to nije bio slučaj.

Grad Osijek je primjer dobre prakse, jedan od rijetkih gradova u Hrvatskoj u kojem se projekt osiguravanja pomoćnika u nastavi za učenike s ADHD-om (poremećaj hiperaktivnosti i pomanjkanjem pozornosti) provodi kontinuirano još od 2008.

Kako to izgleda u praksi provjerili smo u OŠ Antuna Mihanovića. Ravnatelj Josip Mandurić ističe da je Grad Osijek prepoznao potrebu za asistentima u nastavi među prvima u Hrvatskoj.

- Za nas koji radimo u školama iznimno je važan ovaj hvalevrijedan projekt, koji je pokrenuo gradski Upravni odjel za društvene djelatnosti - kaže Mandurić. Ova škola sudjeluje u projektu od početka, kada su u 12 škola bila angažirana 22 asistenta. I iznimno su zadovoljni.

Da su iskustva pozitivna potvrđuje i Sanda Zlatarić, defektolog mentor, prva koordinatorica projekta Asistenti u nastavi Grada Osijeka. Istraživanja koja je tada radila pokazala su da 81 posto učitelja smatra da su im asistenti velika pomoć u razredu. Kaže da su u početku učitelji imali otpor prema ulasku nove osobe u razred, ali je to brzo prošlo, pa sada gotovo svi žele asistenta.

- Kada asistent dođe u školu, napravimo ugovor između njega i učitelja, koji jasno određuje njihov odnos, izražava očekivanja i dogovorena prava. Na temelju tako postavljenih pravila dogovara se suradnja te zajedno s učiteljem i asistentom pravimo plan rada kojim su detaljno opisane sve asistentove zadaće - objašnjava defektologinja Zlatarić.

Ova stručnjakinja je i gestalt terapeut pokretom i konzultant za mentalno zdravlje, pa svojim znanjem i iskustvom pomaže asistentima u rješavanju brojnih problema. Primjerice, hiperaktivna se djeca često ustaju, hodaju po razredu, ometaju druge učenike u radu, imaju problem socijalizacije. Stoga u ovoj školi zajedno rade na svakom od tih konkretnih problema ili ponašanja, a kada ga riješe, procjenjuju što će dalje raditi.

Ove školske godine u OŠ Antuna Mihanovića imaju dvoje asistenata. To su Ina Knezović i Davor Jožić. Iznimno im je važna pomoć stručnih suradnika škole, a ova je škola primjer dobre ekipiranosti jer imaju defektologa, psihologa i pedagoga.

Ina, apsolventica Učiteljskog fakulteta, počela je kao asistentica prošle školske godine i nastavlja raditi s istim djetetom.

- Upoznali smo se prošle školske godine i sada nam je oboma lakše. Dobro sam se snašla i lijepo radimo zajedno, u dogovoru s učiteljicom - kaže Ina. No, priznaje, naporan je to posao: “Teško je procijeniti situaciju, posebice u početku. Treba biti odlučan, ne popuštati djetetu kada traži da radiš umjesto njega, ali je neopisivo zadovoljstvo kada vidiš napredak kod učenika.”

Vesna LATINOVIĆ
VAŽNA SURADNJA S RODITELJIMA

- Najvažnije je kontinuirano praćenje ponašanja djeteta, a uz dobru suradnju stručne službe, učitelja i asistenta, iznimno je bitna dobra suradnja s roditeljima. Kod djece s ADHD-om najveći je problem socijalizacija, zato je važno da već od prvog razreda imaju asistenta. Ta djeca ne mogu kontrolirati impulse, reagiraju agresivno, a ti problemi se smanjuju u radu s asistentom. Cilj je stupanj podrške asistenta s vremenom smanjiti i da dijete dobije prostor samo razvijati svoje snage. Problem je što su asistenti mlade osobe i često im je teško emocionalno se odmaknuti od djeteta i ne vezati se preko granica profesionalnog odnosa - kaže defektologinja Sanda Zlatarić.

Treba znati odrediti granicu

Davoru Jožiću to je prvo takvo iskustvo: “Nakon prvih tjedan dana, zadovoljan sam. Nije lagano jer moramo paziti na ponašanje učenika, ali moram znati i odrediti granicu. Ako me učenik zamoli da mu riješim zadatak, ne smijem to učiniti jer tako ne ću ništa postići. Trebam ga usmjeravati da ga sam riješi i da zbog toga bude zadovoljan.” Dodaje da je od učenja veći problem poteškoća u ponašanju djeteta, koju nastoje otkloniti. Uz podršku i suradnju učitelja, roditelja i cijele stručne službe, u tom uspijevaju. Svoj posao asistenta, kao i njegova kolegica Ina, smatra dobrim i zanimljivim iskustvom.

NEOPISIVO ZADOVOLJSTVO

vidjeti je napredak kod učenika

Najčitanije iz rubrike