U zemlji čaja, cimeta, slonova i kobri, egzotičnih mirisa, Indijskog oceana, boravila je poznata Đakovčanka Zrinka Posavec, glazbenica širokih interesa, od kojih je u samom vrhu sevdah.

Zrnika je posjetila Šri Lanku, a oduševljenje tom egzotičnom zemljom podijelila je i s nama. “Nisam imala jasne planove kamo želim ići. Moja je želja bila posjetiti neku od budističkih zemalja i svakako otići na neko veliko putovanje, jer ono za mene prije svega znači totalnu promjenu klime, kulture i načina života. Ništa u životu nije slučajno, pa ni ta odluka, a to se pokazalo jako brzo jer mi se na putovanju pridružilo i dvoje mojih bliskih prijatelja. Šri Lanka me doslovno očarala”, kaže Zrinka uvodeći nas u neki drugi egzotični svijet.

- Kroz svoj posao i bavljenje glazbom obišla sam dosta zemalja i kontinenata, doživjela lijepe i manje lijepe trenutke koji su mi proširili vidike i izoštrili zjenice, ponajprije u duhovnom smislu, ali i pomogli da realnije vidim gdje ja živim i kakva je moja zemlja te što ona nama nudi. Zato volim putovanja i mislim da je to zaista veliki poklon koji si možemo dati. Pri tome mislim na sva putovanja, i na puno kraće relacije.

Sam put i boravak na Šri Lanki, kaže Zrinka, trajao je 15 dana.

- Prvi dan smo sletjeli u rano jutro u Colombo, glavni grad Šri Lanke. Prvi susret s gustoćom zraka, topline, vlage i mirisa na mene je ostavio snažan dojam. Klima je izrazito topla i vlažna. Vrijeme između srpnja i kolovoza je i vrijeme kiša, tako da je zaista zrak prepun vlage. Upravo zbog toga cijela Šri Lanka je zelena džungla, u doslovnom smislu. Čim se malo odmaknete od naselja, ozari vas zelenilo, biljke, plantaže kaučuka, čaja, začina, voća i povrća. Glavni grad Colombo dobio je naziv po mangu jer je njegova riječ za tu vrstu voća 'kola-amba' - priča naša poznata pjevačica sevdaha te dodaje:

- Prvi grad koji sam posjetila bio je Negombo. Grad na zapadnoj strani Šri Lanke, u neposrednoj blizini Colomba. Sam Negombo je turističko mjesto, i većinski je rimokatoličko mjesto. Šri Lanka je, inače, većinski budistička zemlja i 70 posto vjernika su budisti. Druga je religija, oko 13 posto, hinduizam, dok muslimana ima oko 10 posto, a sedam posto je rimokatolika.

Kroz cijelu Šri Lanku, opisuje Zrinka, isprepleću se različiti hramovi, svetišta i crkve, što zemlji daje multireligijsku notu. Dva glavna naroda koja su do prije desetak godina bila u ratu su na sjeveru Tamili i na južnoj strani otoka Singalezi. Zanimljivo je da su oba naroda došla iz Indije, samo u drugo vrijeme, no pod utjecajima kolonijalnih slila (prvo Portugala, zatim Nizozemske, pa Engleske), različite odluke i političke frakcije uspjele su razdvojiti ta dva naroda. Rata, srećom, više nema, u zemlji se osjeća mir i sami stanovnici tog prekrasnog otoka govore da je rat za njih prošlost.

Drugog dana puta stigli su u Kandy - kraljevstvo na brijegu. Sam grad smješten je u unutrašnjosti, u brdovitom dijelu otoka. Smatra se kulturnim središtem i drugi je grad po veličini u Šri Lanki. Najpoznatije mjesto tog grada je Sri Dalda Maligawa, svetište koje čini sklop različitih hramova i prostorija smještenih tik uz jezero u samom centru grada u kojem se čuva relikvija - Budin zub! U tom je hramu i niz samostana i prostorija gdje djeluju i žive glavni budistički svećenici.

- Imala sam jako veliku sreću da smo se zatekli u Kandyju u vrijeme festivala, kako bi se prevelo sa sinhaleškog jezika, ali mislim da je bolji pojam procesija. Naime, iz hrama Sri Dalda Maligawa izlazi povorka plesača, plesača s bičevima, svirača udaraljki, plesača s vatrom i slonova. Procesija se dalje širi po ulicama cijelog Kandyja. Održava se svakih pet godina, traje sedam dana, a sedmog dana, koji je i najznačajniji, iznosi se Budin zub. Veliki je broj ljudi koji sudjeluje u organizaciji procesije jer je riječ, prema mojoj procjeni, o čak šezdesetak slonova koji stižu iz cijele Šri Lanke kao i raznih grupa plesača i svirača. Iako je glazba izrazito plesna, nitko u publici ne pleše, ne plješće i ne pjeva, što je znak njihova načina poštovanja relikvije i same procesije. Zanimljivo, dok sam hodala ulicama, ja sam znala zaplesati jer me ritam ponio, ljudi su me čudno gledali, ali u njihovim očima nije bilo zamjeranja. Za vrijeme procesije ne služi se u kafićima i restoranima alkohol i zabranjeno je pušenje. Dobila sam dojam da su se toga bez iznimke svi držali. Inače, Šri Lanka je posebno ponosna da u svojoj zemlji čuva čak dva zuba, dvije relikvije. Prvi je u Kandyju, a drugi u blizini Dambane. Postoji predaja da tko ima relikviju, posjeduje moć - opisuje svoj doživljaj Zrinka.

Većina stanovništva bavi se poljoprivredom. Šri Lanka je glavna izvoznica čaja u svijetu. Kroz unutrašnjost se prostiru goleme plantaže biljki čaja od kojih se proizvodi crni, zeleni i bijeli čaj. Čaj uglavnom beru žene, svaki peti dan. Nadnica jedne beračice iznosi samo dva dolara, a da bi ju zaradila, mora ubrati do 20 kilograma listova.

- Tvornica koju sam posjetila osnovana je u doba vladavine Engleza, te više sliči muzeju s obzirom na starost strojeva i mehanizaciju. Iako sam se dobro opskrbila čajem Šri Lanke i donijela doma gotovo sve vrste, moram priznati da ne mogu ovdje dobiti taj okus koji mi je svakog jutra umjesto meni uobičajene kave jako godio. Neke stvari je najbolje konzumirati na mjestu gdje i nastaju - zaključuje Zrinka. Osim čaja, kaže, jako su popularni i začini, također izvozni proizvod. “Za mene imaju posebno snažnu asocijaciju. Naime, miris ljudi kada sam tek došla bio je drugačiji, no već nakon nekoliko dana taj isti miris našao se i na površini moje kože. Pretpostavljam da je to od začina koji se tamo obilno koristi”, kaže Zrinka.

Zrinke se osobito dojmio budizam.

- Mnogi hramovi i svetišta našli su u Šri Lanki sigurna mjesta u kojima se uvijek netko nađe sa svježim laticama lotosova cvijeća, klekne i moli. Mali oltari s Budinim statuama nalaze se i u privatnim kućama. Glavni simbol, koji je zasađen kraj svakog većeg hrama, drvo je body (drvo prosvjetljenja), ispod kojega je Buda doživio prosvjetljenje i postao budni, prosvijetljeni. Listovi tog stabla krase zastavu Šri Lanke u njezinim kutovima. Simbol budizma je i kupola, koja predstavlja simbole svijeta, Budinih očiju i 13 stepenica koje označuju rad na sebi i faze duhovne realizacije. Budine statue postoje u svim veličinama, bojama i u raznim položajima.

- Vrlo je dojmljiv i stari hram u Plavoj laguni, jezeru s mnoštvom malih otoka, koji je mjesto za pustinjake, redovnike, jogije. Odjeveni su u haljine, svijetle ili tamnije, ručno bojene. Lijevo rame im je otkriveno, što je znak poniznosti. Hranu koju im donose mještani jedu samo prijepodne te su cijeli dan posvećeni meditaciji. Popodne popiju eventulano šalicu čaja. Uz svaki hram često se čuje pjevanje molitvi ili mantri, tonski jednostavnih melodija, jasnog teksta i jakih simbola. Naš taksist je bio budist i s obzirom na to da nas je vozio doslovno cijeli dan i noć, radio je zanimljive rituale, offeringe, u kojima je na početku dana zamolio i izrekao sve one stvari koje želi da se toga dana dogode. Svaku noć kada bismo ulazili u grad, on bi stao pokraj malenog kipa Bude na cesti i zahvalio - što je danas bio lijepi dan, što su njegovi gosti bili zadovoljni, što nas je sretno i sigurno doveo doma! Nakon svake vožnje pitao nas je: 'Jeste li sretni? Jeste li zadovoljni?'

Slučajno, Zrinka i njezina ekipa doznali su da u Šri Lanki još uvijek postoji jedno autentično domorodačko pleme. - Vedde se smatraju prvim narodom Šri Lanke, još iz neolitskog doba. Do prije dvadesetak godina živjeli su u špiljama, bavili se lovom i proizvodnjom meda, u kojem su konzervirali ulovljeno meso. Na žalost, zbog poremećaja u prirodnoj ravnoteži, napadi medvjeda bili su sve češći i život plemena bio je ugrožen. Zbog toga ima je vlada Šri Lanke dala na korištenje nacionalni park u blizini Dambane, gdje pleme živi posljednjih dvadesetak godina. Žive u kućama od slame i nabijena blata, u kojima nema nikakvog namještaja, čak ni kreveta. I danas se bave lovom, ali zbog pravila nacionalnog parka mogu loviti samo neke životinje. Nose odjeću od granja i malo platna, vatru pale kamenom. Od oružja i oruđa imaju luk, strijelu i sjekiru, koju poglavica drži preko svoga ramena - kazuje Zrinka.

- Muškarci se žene kad nauče loviti, saditi i prikupljati plodove za svoju obitelj. Žive u obiteljskim zajednicama, u kojima je žena zaštićena i predana djeci. Vedde razgovaraju s prirodom, oni je osluškuju, dio su prirode. Ostalo ih je samo oko 400. Neki se ipak okreću suvremenom životu, idu u školu, uče sinhelaški jezik, no bojim se da je tom plemenu kraj vrlo blizu i da će biti teško oduprijeti se suvremenoj civilizaciji koja nudi naoko sigurniji i bolji život, pogotovo sada kada više nisu u svojem staništu. Mene je najviše fascinirala njihova moć i znanje preživljavanja i poznavanje prirode. Veddama sam punog srca pjevala na trijemu kuće glavnog poglavice, ispred zida koji krase fotografije njegovih predaka i najvažnijih obreda plemena. Osjećajući golemu uzbuđenost, poglavica me pozdravio i pitao: 'Je li ti kod nas bilo lijepo? Jesi li sretna?' Kimala sam glavom čvrsto držeći ga za ruke. Snaga i mir tih ljudi zauvijek će mi ostati u pamćenju - završila je svoju priču Zrinka.