Ema Branica, reporterka informativnog magazina “Provjereno” Nove TV, od malih nogu maštala je o tome da postane glumica ili liječnica. Kad je upisala studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, ni sama nije bila sigurna je li to najbolji odabir za nju. No, na trećoj godini faksa prvi je put dobila kameru u ruke i mogućnost snimiti svoju priču. Godine 2008. dobila je priliku u “Provjerenom”. I tu počinje njezina priča, koju nam je otkrila u razgovoru za TV Obzor.
U kojem ste trenutku bili sigurni da niste pogriješili kad ste odlučili da je novinarstvo ono čime se želite baviti u životu?
- Kad sam tek ušla u svijet novinarstva, prvi znak da nisam na krivom mjestu bio je to što bi neprospavane noći, bezbrojni prijeđeni kilometri i umor završili - osjećajem sreće! Onaj adrenalin koji novinarstvo stvara uvijek je imao pozitivan učinak na mene. U ovom poslu odmah u početku vidite možete li izdržati takav tempo i pritisak rokova ili ne. A ono najvažnije što stvara osjećaj potpune sigurnosti da nisam pogriješila u odabiru profesije je ishod svakog priloga. Reakcije gledatelja i njihova volja za pomoć drugima potvrda su da novinarstvo nije posao nego poziv.
Sjećate li se dana kad ste prvi put kročili u redakciju “Provjerenog”?
- Sjećam se tog dana jako dobro iako je bio prije gotovo šest godina, vjerojatno zbog treme. Bila sam jako uzbuđena, to mi je bio prvi razgovor za posao u struci. Nisam imala nikakva očekivanja i bila sam, najblaže rečeno, iznenađena.
Kliknuli smo “na prvu”
Ekipa me primila jako srdačno i, iako sam tek hvatala konce cijelog proizvodnog procesa, baš svi kolege su mi pomagali. Kliknuli smo 'na prvu', i tako funkcioniramo i danas. Međusobno poštovanje, pomaganje i puno smijeha čini našu redakciju najboljom na svijetu! (smiješi se)
O čemu je govorio prvi prilog koji ste snimili?
- Prvi moj prilog u “Provjerenom” bio je o trudnici koja je, upravo zbog trudnoće, nezakonito dobila otkaz. Uz petogodišnjeg sinčića i supruga koji plaću nije dobivao u tvrtki koja je bila u stečaju čekala ih je sudbina bez prihoda. Imala sam veliku tremu, ali uz potporu kolega iz redakcije, moram priznati, to prvo snimanje prošlo je bez problema. Nakon emitiranja priče trudnica je vraćena na posao. Bio je to uspješan prilog koji je govorio o nepravdi i o problemu koji i danas proživljavaju mnoge trudnice.
Možete li izdvojiti nekoliko priča iz dosadašnjih sezona na koje ste posebice ponosni?
- Mogla bih vam nabrajati nekoliko dana, ne zbog toga što su prilozi moji, nego zato što ne bi ni postojali da nije divnih ljudi koji su u njima sudjelovali. Ljudi koje sam snimala zaista su nadahuće. Ponosna sam na prilog o porodu; jedna hrabra mama Sara dopustila nam je da budemo prisutni tom - nazvala bih ga najljepšem - činu na svijetu. Iako sam u glavi imala scene holivudskih filmova, to uopće nije tako izgledalo. Nakon osam sati bolnih trudova na svijet je došla mala Katia i ispunila prostoriju neopisivom srećom. Ponosna sam na prilog o nedonoščadi, neprospavane noći koje smo proveli s liječnicima i medicinskim sestrama u riječkoj bolnici koji paze na male heroje. Najveće borce koje sam ikad upoznala. Ponosna sam na prilog o vrgorskim nindžama, skupini mladih ljudi čija filozofija ostavlja bez teksta.
Razuma uvijek mora biti
Odrekli su se kava i sitnih zadovoljstava, a za ušteđeni iznos kupuju hranu i potrebitima ostavljaju pakete pod okriljem noći po cijeloj općini. Ponosna sam na priloge o djeci s poteškoćama u razvoju i njihovim roditeljima, oni su me naučili gledati na život na drukčiji način - onaj pozitivan bez obzira na to što se dogodilo. I uvijek uživam raditi priloge o malim dobrim djelima koja mijenjaju svijet u bolje mjesto. Kad se taj pozitivan duh proširi na gledatelje, nema veće sreće.
Za potrebe uvjerljivog priloga katkad je potrebno “staviti glavu u torbu”. Navedite nam neke situacije u kojima ste riskirali život?
- Ne gledam tako na to. Razuma uvijek mora biti, no da sam se našla u pomalo opasnim situacijama, jesam. Isprobala sam razne ekstremne stvari - od skakanja padobranom s 2500 metara, leta akrobatskim avionom tek 500 metara iznad zemlje, hodanja po žeravici od 800 stupnjeva, spavanja u igluu na minus pet Celzijevih stupnjeva, kupanja u hladnom moru zimi. Sve je to potencijalno moglo poći krivo. Stoga uvijek pazim da takve stvari radim uz stručne ljude s mnogo iskustva ili ako je potrebno, kao što je to bio slučaj s kupanjem u hladnom moru, napravim liječnički pregled prije snimanja.
Koje su najtužnije situacije s kojima ste se sreli prilikom snimanja priče, a da su na kraju završile suzama radosnicama?
- Zaista je bilo mnogo priča koje ne ostavljaju ravnodušnim, ali moj posao je da budem objektivna. Stoga emocije moraju ostati negdje daleko sve dok se prilog ne emitira. Kad smo snimali prilog o skupljačima boca, upoznala sam gospodina Lazu. To je čovjek koji svaki dan prelazi kilometre obilazeći kante za smeće - zvuči gotovo nevjerojatno - s najvećim osmijehom na licu. Kad pronađe kruh u kantama koji je zapakiran i još ga plijesan nije načela, on je sretan. Nakon priloga ljudi su ga prepoznali na ulici i prilazili su mu ili s riječima podrške, ili skromnom pomoći od nekoliko kuna, hranom. Koliko to gospodinu Lazi znači, ne možete ni zamisliti. Rijetko tko ga je prije priloga primjećivao na ulici.
Ostave nas bez riječi
Koliko često dobijete poruke od gledatelja kojima ste pomogli, bila ta pomoć direktna ili indirektna? I možete li otprilike procijeniti koliko prijedloga prihvatite od onih koji vam svakodnevno pristižu na e-mail, društvene mreže i sličnim putovima?
- Sa svojim sugovornicima sam u kontaktu još dugo nakon što je prilog emitiran. Sve su to ljudi koje jednostavno ne mogu zaboraviti, i zaista volim čuti što im se događa u životu. Jako puno ljudi javlja nam se sa svojim pričama elektronskom poštom i na našoj Facebook stranici. Sve priče i prijedloge čitamo i o njima raspravljamo.
Pogledate li i sami emisiju četvrtkom navečer? Koliko ste samokritični?
- Gledanje je obvezno! Potpuno je drukčiji doživljaj gledati emisiju u montaži i iz fotelje u kućnom ambijentu. Tako dobijem i drugu perspektivu, komentare ukućana i doživljaj kakav imaju naši gledatelji. Jako sam samokritična, i mislim da je to zapravo i dobra stvar. Tjera me na to da pazim na detalje, motivira da svaki sljedeći prilog bude još bolji. Uvijek ima mjesta za napredak, a u tome je ljepota televizijskog posla.
Pričajte nam o prilogu koji ste posljednji snimili, u trenutku ovog razgovora...
- Nedavno smo posjetili selo Međurača, nedaleko od Bjelovara. Tamo živi poseban dječak, zove se Luciano. On, za razliku od mnogih vršnjaka, ne mašta o tome da postane policajac ili vatrogasac. Želi biti zidar kako bi jednog dana svojoj obitelji sagradio kuću, a ima samo sedam godina. Živi s mamom, mlađom braćom i sestrom u kući koja nema prozora, kupaonice ni sanitarnog čvora. Ne mogu vam opisati koliko je Luciano uzbuđen zbog toga što je postao prvašić. Svako jutro ustaje prvi i prvi dolazi u školu. A nakon nastave odlazi kući pomoći mami u kućanskim poslovima, odlazi po pitku vodu na seoski bunar i skuplja drva za ogrjev. Njegovo gotovo odraslo razmišljanje izazvalo je gomilu reakcija gledatelja - pristižu nam mejlovi, poruke na našoj Facebook stranici, riječi podrške... Javljaju se svi - od zaposlenih, studenata, preko umirovljenika, do nezaposlenih. Svi su voljni pomoći. Uvijek nas gledatelji i njihova spremnost na pomoć ostave bez riječi.
Razgovarao: Adrian ANDREJEK
NE VIDIM SE NUŽNO ISPRED KAMERE
Već treću godinu vodite jednominutne “Flash” vijesti na portalu Dnevnik.hr. Biste li se voljeli okušati i kao voditeljica Vijesti u 17 sati ili Večernjih vijesti Nove TV?
- Naravno da bi to bio izazov! Biti voditelj zaista nije lagan posao. Nema mjesta za pogreške i zahtijeva mnogo rada na sebi - od govornih vježbi, do vrhunske prezentacije onog što gledateljima prenosite. Ipak, jako sam sretna i zadovoljna tu gdje jesam, pa ne maštam o promjenama. Zaista volim televizijski posao i svaki njegov dio. No, ne vidim se nužno ispred kamere. Smatram da je za napredovanje u profesionalnom smislu bitno proći razne poslove u televizijskom svijetu - one ispred kamere, ali i one produkcijske - iza kamere.
JAKO SAM SAMOKRITIČNA, I MISLIM DA JE TO ZAPRAVO I DOBRA STVAR. TJERA ME NA TO DA PAZIM NA DETALJE, MOTIVIRA DA SVAKI SLJEDEĆI PRILOG BUDE JOŠ BOLJI. UVIJEK IMA MJESTA ZA NAPREDAK, A U TOME JE LJEPOTA TELEVIZIJSKOG POSLA