ĐAKOVO – Ako se može suditi po onoj staroj da je svatko kovač svoje sreće, onda je Đakovčanin Pero Reveland sa svojom suprugom Milom, djevojačkog prezimena Šimić, svoju sreću najprije “ispekao” pa ciglice ugrađivao sve do danas, pune pedeset i dvije godine! Naime, taj simpatični par upoznao se na ciglani, a ciglom se tijekom godina bavila cijela Perina obitelj. Pričalo se čak da su Revelandi s još nekoliko obitelji iz Italije u Đakovo i okolicu stigli u vrijeme biskupa Strossmayera kako bi za gradnju katedrale proizvodili ciglu! Pero, pak, ponosno sjedeći uz svoju Milu, ističe kako je njegova obitelj stigla sa Sicilije. Naš je sugovornik inače najstariji stanovnik, starosjedilac kako kaže, poznatog dijela Đakova, Pašinog prolaza, a o svom neobičnom i zanimljivom životu mogao bi knjigu ispisati. U njoj bi svakako središnje mjesto zauzimala njegova Mila, zbog koje je davne 1962. godine i Partiju napustio kako bi se mogli vjenčati u crkvi.

Prisjeća se Mila tih davnih godina.

- Vjenčali smo se 14. rujna 1962., u župnoj crkvi, što je za vrijeme Turaka bila džamija. Zadnji smo par koji se tamo vjenčao. Inače je moja obitelj u Đakovo stigla iz hrvatskih Gruda '52. godine. Peru sam upoznala na ciglani, gdje smo oboje radili, imala sam ja dečka i prije, ali kad sam s Perom počela pričati, za šest mjeseci smo se vjenčali - priča krhka, ali odlučna Mila, koja, vidi se odmah po stavu, ne dopušta da joj netko ispred nosa prstom maše. Tako je i svoga Peru prije 52 godine odlučnim stavom uputila na napuštanje Partije.

– Nije se on htio vjenčati crkveno jer je bio član Partije, i to sekretar. Nisam ja to dopustila. Rekla sam mu: 'Evo tebi tvoj prsten ako nećeš crkveno vjenčanje. Svatko se navijesti, a ja da se samo vjenčan sudbeno? E neće tako moći' - kazuje Mila.

I tako je Pero napustio Savez komunista!

– Bila je to ljubav velika - potvrđuje njezin Pero.

Mila je i nakon udaje nastavila raditi na ciglani, poslije u Meteoru, ali nije uspjela zaraditi mirovinu. Troje djece su u braku stekli Mila i Pero, dva sina i kćerku. Na žalost, jedan sin poginuo je u Domovinskom ratu, prisjećaju se i danas s bolom supružnici.

Pero nam je ispričao kako je kao ložač radio na semeljačkoj ciglani, poslije u Đakovu u današnjoj Starčevićevoj ulici, potom na Fratrićevoj u Selačkoj ulici... Sve je to kaže, bila, jedna “firma”.

– U Gorjanima je stric imao ciglanu, ali su im je partizani oduzeli - prisjeća se Pero.

Kad je bio dijete, priča nam zanimljivost, njegova obitelj, s još nekoliko kuća, nalazila se u vrijeme Drugog svjetskog rata između dvije zaraćene strane – Nijemaca i partizana.

– Na brdu su bili Švabe, a u Gaju iza nas partizani. Mi smo bili u sredini, ali nikad nam ni jedni ni drugi u kuće nisu upadali. Znali su nas djecu zvati Švabe da im donesemo vode, a oni nas darivali čokoladom i dvopekom - prisjeća se Pero.

Datum na koji su se vjenčali, 14. rujna, inače je za Peru od velike važnosti. Taj mu je datum i rođendan, tog je datuma, otišao u bivšu armiju, na isti se dan vratio iz nje, i na kraju svojoj Mili izrekao sudbonosno “Da”.

Mijenjale se vojske i države, nazivi đakovačkih ulica, samo njihovoj, kojom su u tursko vrijeme paše šetale, ime se nije diralo. Nije se diralo ni u ljubav Mile i Pere, koja i danas traje. Na upit kako ju sačuvati i očuvati, Mila mudro poručuje:

- Kad je jedno ljuto, neka prošeta, smiri se, a sutra nastavi. Ne vrijedi vatru raspirivati!