Završnica je Svjetskog prvenstva košarkaša u Španjolskoj. No, ono je za Hrvatsku završilo još prošlog vikenda. Naša reprezentacija odradila je šest utakmica na globalnoj pozornici i stigla je do osmine finala. Dalje nije išlo, kao i prije četiri godine u Turskoj, prva utakmica nokaut-faze za nas je bila i posljednja.

Imamo li pravo od hrvatskih košarkaša tražiti više i bolje? Rezultatska potraga traje od 1995. godine, kada je osvojeno i posljednje odličje (bronca na EP-u). Suša traje predugo i kiše nema na vidiku. U par navrata bili smo blizu, ali tad smo se vadili na nedostatak sreće, sudačke krađe ili nešto treće. No, iskreno, nitko nam nije kriv što je hrvatska košarka tu gdje i jest, daleko od glavnih uloga i svjetla reflektora.

Nada se ipak ukazala prije godinu dana, kada je dosta dobro odrađen Eurobasket u Sloveniji. Hrvatska je bila konkurentna za medalju, završila četvrta, što je bio i objektivan doseg, jer u zadnje dvije utakmice, polufinalnoj i onoj za treće mjesto, nismo bili ni blizu novog uspjeha. Ali je napokon zavladalo uvjerenje da na okupu imamo skupinu igrača i izbornika koji će Hrvatsku vratiti tamo gdje je bila u prvoj polovini 90-ih godina prošlog stoljeća.

Stoga je jasno da se na ovaj SP otišlo u optimističnom raspoloženju. Sve je dodatno podgrijala generalka uoči puta, kada se u zagrebačkoj Areni razbila Litva. Na kraju, ti Litavci ostali su na prvenstvu do kraja, puna dva tjedna, i bore se za medalju, dok je naš optimizam i dalje bez pokrića.

A igrači i stručni stožer nisu ga skrivali, štoviše, nisu ga gubili ni nakon što je bilo jasno da su nam igre u Španjolskoj jako loše. Redom to je izgledalo ovako. Na otvaranju smo se mučili s Filipinima, koje smo dobili u produžetku. Potom se svladala Argentina, nekad velika momčad, koja je ipak bila nekompletna i opterećena godinama. Došao je potom i kiks, prvi put izgubili smo od afričke selekcije (Senegal), a nakon njih lekciju nam je očitala i Grčka. Ipak, nastup u skupini okončali smo pobjedom, Sevillu smo napustili omjerom 3-2, nakon pobjede nad Portorikom. Da smo izgubili, ne bismo ni prošli dalje, ali na nokaut se nije dugo čekalo. Preselili smo se u Madrid, u osmini finala igrali protiv Francuske, koja je aktualni prvak Europe, ali je na SP stigla bez Tonyja Parkera i nekolicine drugih važnih igrača. Upravo je taj dvoboj ogolio do kraja sve naše slabosti, trenerske i igračke.

Na svom petom velikom natjecanju, prvom svjetskom prvenstvu (triput je bio na EP-u i jednom na OI-u) kao izbornik Hrvatske, Jasmin Repeša nije se proslavio. Otrovne strelice s pravom idu u njegovom smjeru. Nema potrebe ići daleko i filozofirati. Jednostavno, momčad mu nije ništa igrala, djelovala je i tjelesno nespremna, posebno oni igrači, koji su se kasnije priključili pripremama. Aduti su nam trebali biti dobra obrana i brza tranzicija, a na kraju su nam suparnici lagano punili koš, dok pretrčali nismo ni staru Argentinu. U onim rijetkim situacijama, kada se igralo dobro i imao rezultat, izbornik je velikim rotacijama prekidao pozitivan ritam i vraćao suparnika u igru. To mu se najviše obilo o glavu u osmini finala, a takve stvari se ne rade kada se igraju utakmice nakon kojih više nema popravnog ispita.

Na parketu moraju biti oni koji su raspoloženi za igru, najbolji tog trenutka, tada trenerski šabloni jednostavno moraju ostati po strani. No, Repeša je ostao dosljedan, tvrdoglav do kraja, i izgubilo se od Francuske koja je igrački, pojedinačno gledano, bila slabija od Hrvatske.

Je li izbornik jedini krivac? Iako odgovara za izvedbu i rezultat, treba reći da ni igrači nisu bili pravi. Pozitivna ocjena na kraju ide na adrese Darija Šarića (njegov prvi SP), Bojana Bogdanovića (lošoj obrani usprkos) i Ante Tomića, koji je samo u posljednjoj utakmici opravdao naziv najboljeg centra Eurolige. Ostali su bili nedorečeni, a kao velika pogreška pokazao se angažman Amerikanca Olivera Lafayetta, koji je samo solidan igrač, ali takvih imamo i kod nas. Organizacija igre je bila ponovo najveći problem, Lafayette, kapetan Roko Leni Ukić i Kruno Simon nisu bili dorasli zadatku, a debelo ispod razine bio je i centar Luka Žorić. Da je sjajan šuter, nije potvrdio Damjan Rudež, dok je Damir Markota također bio u slabijem izdanju nego smo ga naviknuli gledati. Preostali tercet nije se naigrao, možda je s obzirom na izdanje udarnog centarskog dvojca Lukša Andrić mogao dobiti više minuta. Luka Babić uglavnom je bio u ulozi gledatelja, kao i mlada nada Mario Hezonja, kojem je ovo trebala biti velika promidžba. Čak je protiv Senegala bio u startnoj petorci, ali se nije iskazao. Zasad pokazuje samo preveliku dozu arogancije.

A na nju, aroganciju, hrvatska košarka nema pravo. Treći SP, drugi uzastopno, završili smo u osmini finala. Ono prvo, prije dva desetljeća, zaključili smo broncom. Tada smo je tretirali neuspjehom, a na novi uspjeh još ćemo morati pričekati. Dokad više?

Piše: Nino BENČINA