BRUNO ŠIMLEŠA: O DUHOVNOJ LITERATURI, SAMOPOMOĆI, LJUBAVI...
Svjedoci smo da i Hrvati sve više kupuju i čitaju self-help literaturu - priručnici za samopomoć, popularna psihologija i općenito tzv. duhovna literatura preplavili su knjižare i kioske. Jedan od najčitanijih hrvatskih autora svakako je i Bruno Šimleša (1979.), zagrebački sociolog, koji je dosad objavio pet knjiga, od kojih je “Škola života” bila jedan od najprodavanijih publicističkih naslova u Hrvatskoj.
Kako komentirate uspjeh tzv. duhovne literature među hrvatskim čitateljima?
- Najvažniji razlog porasta popularnosti je sve veća kvaliteta takve literature. Dok su tim tržištem prije dvadesetak godina dominirale površne knjige koje pojednostavljuju stvarnost i nude neka revolucionarna rješenja u tri jednostavna koraka, danas su takve knjige u izrazitoj manjini. Sve više kvalitetnih terapeuta bilo koje vrste piše sve kvalitetnije knjige samopomoći i logično je da čitatelji reagiraju pozitivno. Dobro je da se sve više ljudi interesira za svoj osobni rast i da svoj život ne uzima zdravo za gotovo, a dio svojih životnih odgovora i rješenja sigurno može pronaći u takvoj literaturi.
ISKRENE POBUDE
Tko čita vaše knjige, odnosno kakav je profil ljudi koji čitaju vaše knjige?
- Većina mojih čitatelja su žene, kao i većine drugih žanrova. Žene svih profesija, dobi, stupnja obrazovanja. A zajedničko im je da žele pronaći odgovor na ključna životna pitanja i rješenja za važne životne situacije.
Koliko je self-help literatura alternativa dogmatskoj religioznosti, kršćanstvu napose, Bibliji, Crkvi, tradicionalnim religijama i onomu što one uče ljude...?
- Ta je literatura vrlo raznovrsna. Ima knjiga koje su više duhovno orijentirane i tu se može pronaći svega i svačega. Od neinteligentnog trabunjanja navodnih duhovnih autoriteta do vrlo studioznih istraživanja naše unutarnje prirode. A u klasičnoj literaturi samopomoći sve više dominiraju knjige koje se oslanjaju na načela pozitivne psihologije pa se od klasičnih psiholoških knjiga ne razlikuju toliko po zaključcima koliko po načinu pisanja jer je jezik svakodnevni, a ne znanstveni. Dio tih zaključaka svakako se protivi dogmatskoj religioznosti. Npr. velika većina psihologa smatra da je sasvim prirodno interesirati se za vlastitu seksualnost i prije braka, a to je nešto s čim se ne slaže kršćanska dogmatska misao. Također, inzistira se na uzimanju svog života u svoje ruke i gradnji samopouzdanja na napredovanju i pozitivnim djelima, a ne na vjeri da se samo trebamo prepustiti Bogu pa će biti kako on odluči. Umjesto da nekoga molimo za oprost, takva literatura nas uči kako i zašto oprostiti. Ima tu još mnogo razlika, a opet, ima i mnogo zajedničkih točaka jer se govori o pomaganju drugima i razvijanju ljubavi.
Vezano uz prethodno pitanje - jesu li u pitanju iskrene, poštene namjere ili se radi o manipulaciji, konzumerizmu (ljudi sve kupuju, pa i takve knjige), komercijalnim pobudama, odnosno utrkom za zaradom...?
- Smatram da većina autora ima iskrene pobude, a vjerujem i da čitatelji vrlo brzo razotkriju one koji ih nemaju. Točno je da se ta literatura dobro prodaje u odnosu prema drugim žanrovima, ali i dalje smatram da je glavni razlog toga njezina sve veća kvaliteta.
Jedno je teorija, a drugo praksa, drugim riječima - kako iz teorije (knjige) u praksu (tečajevi, predavanja)? Pomaže li self-help ljudima? Ima li stvarnog učinka?
- Naravno da knjiga ne može živjeti umjesto nekoga i naravno da ne može donositi ključne životne odluke umjesto nekoga. I to ne treba ni tražiti od knjige. Ali sigurno može nadahnuti, upozoriti gdje je problem i koje bi moglo biti rješenje. Ako se ljudima daju kvalitetni alati, onda je moguće da zahvaljujući takvim knjigama razvijemo samopouzdanje ili naučimo voljeti sebe, ali da to ne vodi nekoj samoživosti ili egoizmu, da naučimo osjećati zahvalnost ili pronađemo mir s obitelji jer ćemo naučiti da je od nje mudro tražiti ono što doista i možemo dobiti. Sve su to teme klasičnog terapeutskog procesa i dio te uloge mogu preuzeti knjige.
ŠKOLA ŽIVOTA
Što vas konkretno potiče da se svime time uopće bavite. Je li i koliko u pitanju altruizam, želja da ljudima pomažete?
- Naravno. Znam da nemam sve životne odgovore, niti smatram da ih itko može imati, ali dosadašnje je iskustvo pokazalo da sa svojim životnim iskustvom mogu pomoći nekim ljudima i to mi je neizmjerna čast. Najdragocjenije iskustvo stekao sam u radu s ljudima pa sam iz prve ruke sudjelovao u rješavanju brojnih unutarnjih i vanjskih problema. Naravno, uvijek dominiraju ljubavni problemi, jer nas društvo najmanje uči kako razviti zdrav odnos s drugima. Često se spominje da novac može biti motiv i čuju se neke nebulozne svote, ali čak i kad je knjiga apsolutni bestseler, od toga se ne može živjeti. Na primjer, moja najprodavanija knjiga je “Škola života”, koja se prodala u gotovo 15.000 primjeraka, što je ogroman broj za Hrvatsku. Objavljena je 2009. I ja sam u ovih pet godina od nje zaradio otprilike 70.000 kuna. Moji su izdavači zaradili desetak puta više. Ne želim podcijeniti tu cifru i naravno da je ona značajna, ali od nje ne mogu živjeti jer je to otprilike 1150 kuna mjesečno. Kada se zbroje honorari i za moje ostale knjige, time ne mogu pokriti ni ratu kredita za stan! Ne bih htio da se ovo shvati kao da se žalim, jer ja obožavam pisati i razumijem da smo malo tržište, na kojem je nemoguće živjeti isključivo od pisanja, ali se može živjeti za pisanje, za tu čast dijeljenja svojih ideja, koje onda nekome mogu pomoći u poboljšanju života.
RAZVOD NIJE SRAMOTA
S obzirom na sve što ste napisali u knjizi “Ljubavologija”, kakav je zaključak o stanju braka u Hrvatskoj, o poziciji bračnih zajednica?
- Institucija braka je u krizi, u to nema sumnje. No ne smatram da je to zbog toga što su današnji parovi razmaženi i ne rješavaju svoje probleme jer su ljudi samoživi i žele sve, i to odmah. I ne smatram da su brakovi prije 50 godina bili kvalitetniji, jer nema naznaka da je u njima bilo više ljubavi i poštovanja. Jedan od važnijih razloga porasta broja razvoda je sve veća ekonomska samostalnost žena. Dok su prije žene morale trpjeti sve i svašta jer si nisu mogle priuštiti razvod, danas sve više žena može samostalno funkcionirati i uzdržavati sebe i svoju djecu. Nemam dojam da su prije brakovi bili kvalitetniji, nego da su partneri, poanjprije žene, više trpjeli jer nisu htjeli osramotiti sebe i svoju obitelj. Na primjer, izuzetno se često tolerira muška nevjera, jer “muškarci su muškarci” pa se smatralo da je normalno da oni švrljaju. Danas će takvu uvredu za zdrav razum tolerirati sve manje žena, jer naravno da nitko ne bi trebao prihvatiti vlastito ponižavanje u takvom odnosu. Drugi je razlog što je skinuta stigma s razvoda. Prije je bila sramota razvesti se i taj stav još uvijek dominira u nekim, prije svega ruralnim, sredinama. Prije je razvod bio sramota, a danas je uobičajenije smatrati da je sramota ostati u odnosu u kojem se jedan partner sramotno odnosi prema drugome. Prije se razvod smatrao velikim životnim neuspjehom, i naravno da se i danas doživljava neuspjehom, jer nitko ne želi proći kroz to iskustvo, ali se većim neuspjehom smatra ostanak u mrtvom braku, ostati u braku koji funkcionira samo na papiru, a ne u našem srcu. I želim biti jasan - razvod bi trebao biti zadnja životna opcija. O njemu bismo trebali razmišljati tek ako se maksimalno potrudimo popraviti odnos i tek ako iscrpimo sve mogućnosti za poboljšanje kvalitete te shvatimo da ne možemo imati odnos i atmosferu u obitelji koje zaslužujemo i mi i naša djeca. Ali ako taj trud ne urodi plodom, smatram da je mudrije i zbog sebe i zbog djece razmisliti o tom koraku jer nikome ne odgovara živjeti u nezdravom braku. Nemam dojam da djeci odgovara živjeti u nezdravoj obitelji. Sigurno će ih zaboljeti i razvod, ali nema sumnje da ih boli i kada gledaju mamu i tatu koji se ne podnose, ne poštuju, ne vole ili čak mrze. Dakle, trebali bismo se baviti stvarnim problemima u brakovima, a ne izmišljanjem nekih vanjskih prijetnji brakovima.
Darko JERKOVIĆ
TOLERANCIJA
Manjina ne ugrožava većinu
Kakvo je vaše mišljenje o feminizmu, LGBT zajednici, ravnopravnosti spolova, toleranciji i predrasudama o tim pitanjima. Vidite li pomaka nabolje u našem još uvijek konzervativnom, patrijarhalnom društvu?
- Smatram da napredujemo, ali dosta polako. Žene i muškarci jesu sve ravnopravniji, ali i dalje imamo dosta posla. Manjim dijelom u zakonodavstvu, a mnogo većim u glavama ljudi. I u svim institucijama, uključujući i religijske. Pitanje prava LGBT zajednice doživljavam kao pitanje poštovanja ljudskih prava i poštovanja ljudskosti u drugima. Mislim da bismo trebali biti potpuno ravnopravni jer mene kao heteroosobu u klasičnom braku nikako ne ugrožavaju osobe drukčije seksualne orijentacije. Poštovanjem njihovih prava ja jedino mogu profitirati, jer ću živjeti u zdravijem i tolerantnijem društvu, čemu teže svi koji žele dobro Hrvatskoj. Time baš ništa ne gubi većinska Hrvatska, već suprotno, svi time profitiramo.
VRATIMO OSMIJEH
Treba se brinuti i za potrebe duše
U Hrvatskoj je sve manje optimizma i sve manje smijeha. Mogu li vaše knjige ljudima, bar onima koji ih čitaju, vratiti osmijeh na lice?
- Svakako mogu u jednoj mjeri, iako se ne trebaju koristiti kao zamjena za stručnu pomoć u situacijama kada je ona potrebna. Razumijem frustraciju brojnih ljudi koji su u teškoj situaciji i doista smatram da se svaka osoba koja ima sređene životne uvjete u ovako nesređenoj zemlji može smatrati superherojem. Ali nije dovoljno samo brinuti se za svoje tijelo, nego se treba brinuti i za potrebe svoje duše. U knjigama naglašavam da se bavimo onime na što imamo utjecaja, umjesto da se stalno žalimo na sve i svakoga tko nam zagorčava život.
Ako se brak ne može održati, ne treba pod svaku cijenu ostati u takvom braku, koji funkcionira samo na papiru, a ne u našem srcu...
Kod nas je nemoguće živjeti isključivo od pisanja, ali se može živjeti za pisanje, za čast dijeljenja svojih ideja s drugima...