Utopija o nekakvom slavenskom bratstvu i zajedništvu, odnosno bliskosti slavenskih naroda i potrebi njihova ujedinjenja, o kojem su u 16. i 17. stoljeću, mnogo prije svih ostalih Slavena, sanjali hrvatski vizionari i fantasti Vinko Pribojević i Juraj Križanić, postoji još samo na internetu i u pojedinim opskurnim kutcima YouTubea gdje se mogu naći amaterski videouratci, poput onog koji nosi naslov Slavic Rap Union.

Naime, Slavene može ujediniti još samo bizarni popularnoglazbeni pravac poput hip-hopa, uvezen iz istoimene afroameričke supkulture, kada to već nije uspio Međunarodni festival umjetnosti Slavjanski bazar u Vitebsku, kako se zove neuspješni bjeloruski projekt stvaranja paralelene slavenske Pjesme Eurovizije, ili pak blatna sovjetska čizma. O imperatorskim, imperijalnim i imperijalističkim ambicijama novog ruskog cara u Kremlju i bivšeg KGB-ovca Vladimira Vladimiroviča Putina, za sada ne znamo mnogo. Iako njegov učinak na sveslavensku ideju već sada možemo ocijeniti ništa manje destruktivnim nego što je bio utjecaj Slobodana Miloševića na srodnu, ali nešto manje pretencioznu, ideju jugoslavenstva.

Rat koji je Rusija povela protiv svog susjeda Ukrajine, prema mnogočemu sličan miloševićevskoj agresorskoj pustolovini u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu tijekom 90-ih godina, čini se da je u potpunosti uništio svaku mogućnost da jezično i kulturno srodni slavenski narodi, oslobođeni međusobnih neprijateljstava, hladnoratovskih prepreka i nasljeđa boljševizma, jednoga dana uspostave neki oblik, primjerice, intenzivnije kulturne suradnje, nalik onoj kakva postoji unutar zemalja članica Francophonie i Commonwealtha te luzofonskih i hispanofonskih zemalja. O gospodarskoj i političkoj suradnji isključivo među slavenskim narodima i zemljama teško bi moglo biti govora s obzirom na to da, osim Rusa (i možda njihovih trenutačnih satelita Bjelorusa), ni jedna slavenska nacija svoju budućnost ne vidi izvan okvira europske ideje. Naime, nakon pada Berlinskog zida (što je, dakako, eufemizam za slom komunizma, poretka koji je silom oružja nametao Sovjetski Savez) i proširenja Europske unije na zemlje srednje i jugoistočne Europe, svakome je jasno da je Europa nezamisliva bez svoje slavenske sastavnice.

Danas u Europskoj uniji živi više od 80 milijuna Slavena. Od 28 država članica Unije njih šest su slavenske zemlje (Poljska, Češka, Slovačka, Bugarska, Slovenija i Hrvatska). Među zemljama kandidatima još tri slavenske zemlje, Makedonija, Crna Gora i Srbija, a ozbiljnim aspirantima za članstvo smatraju se još Bosna i Hercegovina te Ukrajina, zemlja koju je Vladimir Putin odlučio uništiti. Dakako, Slaveni žive i drugim europskim državama članica kao pripadnici etničkih manjina, ili doseljenih gastarbajtera i njihovih potomaka. Prvi čovjek Europske unije je Poljak Donald Tusk.

Slaveni nisu nekakvi Untermenschen, niti su potomci “robova”, kako sugerira pučka etimologija nekada omiljena među zapadnoeuropskim poluintelektualcima (Slavs> slavs, Schiavoni>schiavi, Sklaven>Slawen), baš kao što ni Germani nisu tako mutavi kao što se to ponekad u prošlosti činilo, dakako gledano i slušano iz podjednako uskogrudnog slavenskog kuta. Može li itko pisati ili govoriti o europskoj kulturi (ili kulturi Europe), bez kreativnog udjela Fryderyka Franciszeka Chopina, Witolda Lutosławskog, Güntera Grassa (po majci ovaj njemački književni nobelovac pripadnik je malog slavenskog naroda Kašuba), Czeslawa Milosza, Wisławe Szymborske, Witolda Gombrowicza, Slawomira Mrozeka, Antonina Dvoraka, Karela Čapeka, Milana Kundere, Agnieszke Holland, Andrzeja Wajde, Miloša Formana, Jirija Menzela, Georgea Mraza, Joea Zawinula, Miroslava Vitousa, Krzysztofa Komede, Helen Merrill, Martyja Paicha, Andyja Warhola, Tarasa Hrihoroviča Ševčenka, Julije Kristeve ili Ive Andrića, Ivana Meštrovića i Borisa Papandopula? Naravno da ne može. To isto vrijedi i za velike Ruse - Lava Nikolajeviča Tolstoja, Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, Sergeja Vasiljeviča Rahmanjinova, Igora Fjodoroviča Stravinskog, Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča, Antona Pavloviča Čehova, Mihaila Afanasjeviča Bulgakova, Nikolaja Aleksandroviča Berdjajeva, Vladimira Vladimiroviča Nabokova, Vasilija Vasiljeviča Kandinskog i Galinu Ivanovnu Ustvolskaju! Za one koji sumnjaju u slavensku sposobnost i pamet dovoljno je reći da je prvi čovjek u svemiru bio Rus Jurij Aleksejevič Gagarin.

No, što sve to vrijedi kada KGB-ovca Putina, koji je 80-ih u Dresdenu kao sitni aparatčik izrezivao obavještajno zanimljive članke iz istočnonjemačkih novina, kultura i umjetnost baš i ne zanimaju pa čak ni reputacija vlastite zemlje.

Razloga tragične usamljenosti najveće i najbrojnije slavenske nacije Rusije među ostalim Slavenima ima mnogo, a jedan od njih je svakako imperijalistički i hegemonistički duh koji već stoljećima tumara noću i danju unutar zidina Kremlja. No, dok su nastojanja ruskih vladara u prošlosti da vojno i politički utječu na zbivanja na Balkanu imali i svojih pozitivnih strana jer su, između ostaloga, ciljali i na emancipaciju ovdašnjih pravoslavaca i njihovo oslobođenje od otomanskog jarma, politika koju su vodili komunistički diktatori u Moskvi sve do pojave dvojice velikih političara 20. stoljeća, Mihaila Sergejeviča Gorbačova i Borisa Nikolajeviča Jeljcina, odisala je trulim imperijalizmom. Drugi razlog zašto je Vladimir Putin danas najpopularniji Rus svih vremena i zašto se u Rusiji ne može čuti gotovo ni jedan glas protivljenja njegovoj politici, jest nikada dovršena europeizacija Rusije koja još trpi posljedice strašne mongolske najezde. U Moskvi danas postoji uvjerenje, dovoljno je ponekad pročitati poneki tekst na režimskoj internetskoj stranici Ruski vjesnik (dostupnoj, kao u vrijeme Staljinove i Brežnjevljeve Radio Moskve, i na hrvatskom jeziku), kako Rusija predstavlja posebnu euroazijsku civilizaciju različitu od Europe. Tu ideju Putin je posudio iz 19. stoljeća, iz pojmovnika ruskog filozofa i ideologa slavjanofilske ideje Nikolaja Jakovljeviča Danilevskog. No, Danilevski je bio i veliki zagovornik panslavizma, što Putin, otimač teritorija susjednih slavenskih nacija, zacijelo nije. Strateški zaokret prema stvaranju novog ruskog gospodarskog i političkog bloka, Euroazijske unije i odluka o izgradnji dalekoistočnog plinovoda prema Kini, ruski je bijeg iz Europe, bijeg od modernizacije i bijeg od odgovornosti. No, ta slavjanofilska autarkičnost i vezivanje za Kinu nosi brojne opasnosti kojih potkapacitirani stratezi u Kremlju nisu svjesni. Naime, svaki plinovod, kao i batina, ima dva kraja. Što će sve Kina u budućnosti tražiti od Rusije, osim jeftinog plina, ostavimo na maštu onima kojima je posao predviđanje budućnosti, ali neke projekcije koje govore o ruskom gubitku Sibira baš i ne zvuče dobro.

Putinova otvorena agresija na susjednu Ukrajinu i nijekanje ne samo suverenosti i teritorijalne cjelovitosti te zemlje nego i samog postojanja posebne ukrajinske nacije, kao i povratak na retoriku, teoriju i praksu Hladnoga rata, unazadila je unutarslavenski dijalog, naročito komunikaciju najveće slavenske, dakako ruske, nacije i ostalih manjih naroda, ako ga nije i uništila na duge pruge. Šteta.

Piše: Draško CELING