Margareta Koch, 78-godišnja umirovljenica iz Bilja, ne mora, kao ostale kućanice, “kemijati” što će kuhati za ručak.

Njezin, nepunu godinu mlađi, suprug Josip već 40-ak godina gotovo svakodnevno jede grah. “Čorbasti”, malo ljući, sa suhim mesom. I ne škodi mu. Dapače. Na neki način konzumiranje graha njegov je recept za dugovječnost. Obitelj Koch zatekli smo jučer prijepodne u kuhinji. Nije ju bio problem naći. Pola Ulice crne rode, gdje im je obiteljska kuća, mirisalo je na grah. Njihovi znanci i prijatelji dobro znaju da ga već desetljećima kuhaju - utorkom i petkom.

- Jedem ga gotovo od rođenja, a svakodnevno već više od 40 godina. Zaljubio sam se u grah još kao dijete, a za sve je “kriva” moja pokojna majka - priča Josip, nekada stolar u LŠG-u Jelen - Šumariji Tikveš. Prisjeća se kako mu je, dok je još radio, supruga Margareta (koja je također radila u tikveškoj šumariji) grah svakodnevno na posao nosila u posudi s “diht-poklopcem”. Na njihovoj se trpezi, dakako, pronađe i drugih jela, ali grah je obavezan. Bar jednom dnevno.

- U posljednje vrijeme malo sam smanjio konzumiranje graha. Umjesto njega večeram petit-keks i rebro čokolade - kaže Josip promatrajući suprugu koja je već naveliko kuhanje privodila kraju. Navikla je na višedesetljetni ritual, nema ništa protiv suprugove ljubavi prema grahu, ali priznaje da ga ona ne može svaki dan jesti.

- Moram si nešto drugo skuhati - kaže sa smiješkom. U početku joj nije bilo jasno zašto Josip svakodnevno želi grah. Pomalo ljutita, pitala ga je zar mu majka ništa drugo nije kuhala, ali se sa suprugovom navikom, ipak, brzo složila. Ako mu godi, dodaje na kraju, neka ga jede još mnogo godina!