U hrvatskoj se povijesti doista mnogo toga ciklički ponavlja.

Šezdesetih, a posebice sedamdesetih godina prošloga stoljeća generacije hrvatskih, pa i ex YU, obitelji izrasle su na plaćama u “dojče markama” naših radnika koji su radili po njemačkim gradilištima. Četrdeset godina poslije povijest se ponavlja. Nove generacije hrvatskih građevinskih radnika ponovno odlaze “na bauštelu”.

Naime, slom domaćeg građevinskog sektora, koji je još donedavno zapošljavao više od sto tisuća radnika, doveo je do toga da je bar 30 tisuća ljudi ostalo bez posla. Samo u Osječko-baranjskoj županiji tri tisuće.

Od 2009. godine Sindikat graditeljstva Hrvatske izgubio je 50 posto članstva na području pet slavonskih županija, i to samo zbog toga što su ti ljudi, jednostavno, izgubili posao.

Mnogi od njih odlučili su stoga svoje usluge ponuditi na sada zajedničkom europskom tržištu.

- To nije ništa čudno jer, primjerice, iskusan tesar, koji k tomu zna pratiti konstrukcijske nacrte, može zaraditi između 3500 i 4000 eura, a zidari i armirači ipak manje - kaže Željko Ištuk, županijski povjerenik Sindikata graditeljstva Hrvatske.

S tim se baš neće složiti Zdenko Karakaš, u ime Udruge poslodavaca u graditeljstvu pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca. Kaže kako su ti iznosi znatno manji, ali i to je opet znatno više od 4500 kuna, kolika je u nas prosječna plaća u građevinarstvu. Ali se slaže kako odljeva radne snage ima.

- Kod građevinskih djelatnika stvar je u tome što oni nisu vezani uz radno mjesto, nisu stacionarni. Oni odlaze onamo gdje ima posla i pri tome ništa sa sobom ne moraju nositi, osim “žlice”. Da me se krivo ne shvati, i danas su to ljudi iz ruralnih sredina koji su navikli na svakakve radne uvjete i skromnije uvjete smještaja. Nije njima važno rade li u domaćoj ili stranoj zemlji, važno je da posla ima i da ih se pristojno plati - kaže Karakaš. I pri tome im je manje važno rade li legalno ili na crno. Karakaš će upozoriti kako u prometu građevinskih djelatnika, bez obzira na to što smo dio europskog tržišta, ipak ne vrijedi slobodno zapošljavanje.

- Odnosno zapošljavati u inozemstvu mogu samo one tvrtke koje imaju detašman, dakle one koje na osnovi sklopljenog ugovora s tvrtkom iz druge države izvodi radove u toj državi - kaže Karakaš. Prema njegovim informacijama, pritom se radi o približno pet tisuća radnika, od kojih je oko 2800 u građevini. Sve ostalo je u zoni sive ekonomije. A toga, iako se o tome ne priča, ima i u zemljama EU-a.

U tom smislu onda je posve jasno kako je, proporcionalno tome, i Hrvatska kao poslodavac zanimljiva radnicima koji dolaze iz nerazvijenih dijelova neposrednog okruženja, poput BiH ili Makedonije. Radnici iz tih zemalja spremni su raditi za onaj iznos plaće za koji naši radnici ne bi radili. Također, i oni su spremni raditi na crno. No oba naša sugovornika otvorit će još jedan problem. A to je da će nam uskoro nedostajati školovanog građevinskog kadra.

- Osječka Građevinska škola ni ove godine nije uspjela skupiti za cijeli razred tesara. Unatoč tome što osječke građevinske tvrtke stipendiraju učenike za ta i slična deficitarna zanimanja! I onda imamo situaciju da imamo sve više priučene radne snage, odnosno radnika koji dobivaju internu kvalifikaciju. A to opet kako bi njihove tvrtke ispunile kriterije za dobivanje odnosno očuvanje kategorizacije - upozorava Ištuk.

- Taj problem vidi se već sada, jer nam se poslodavci žale kako, iako na HZZ-u ima prijavljenih više od 25 tisuća nezaposlenih građevinaraca, ne mogu pronaći kvalitetan kadar - kaže pak Karakaš. To nam je potvrdio i vlasnik jedne srednje velike građevinske tvrtke želeći ostati anoniman.

- Posla je doista malo, kada se i krene u neku investiciju, teško je složiti dva stručna tima - kaže taj poduzetnik. Dakle, oni koji znaju – otišli su za eure raditi na “baustelle”.