U Ukrajini se puca već mjesecima, ta se zemlja od veljače nalazi u stanju manje-više otvorene invazije susjedne Rusije. Već na samom početku Rusi su zauzeli ukrajinski poluotok Krim i pripojili ga. Proteklih tjedana činilo se da će postrojbe odane vladi u Kijevu svladati oružanu pobunu proruskih separatista na istoku zemlje i osloboditi dva preostala regionalna središta, gradove Luhanjsk i Doneck.

No onda se dogodio preokret, nakon što su ubačene ruske tenkovske postrojbe otvorile treću bojišnicu u Ukrajini i, na užas ukrajinskih branitelja, nastavile prodirati u dubinu jugoistočnog dijela te zemlje.

Zapad na to kršenje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, članice Ujedinjenih naroda od 1945. godine (zajedno sa Sovjetskim Savezom i Bjelorusijom), i međunarodnog prava ne gleda pretjerano ozbiljno, nekako slično kao i u hrvatskom slučaju 1991. godine. Djelomice i zbog toga što bi tek rat s Rusijom, što je apsolutno nemoguća solucija, mogao zaustaviti komadanje Ukrajine. Pokazuje se još jednom kako je međunarodno pravo fikcija te da neka pravna norma vrijedi onoliko koliko su je ljudi ili drugi pravni subjekti, uključujući i države, spremni poštovati. Zima je vrlo blizu, a u Kremlju jako dobro znaju koliko se Europljani boje smrzavanja zaustavi li Putin dotok plina.

Ono što je jako zanimljivo jest naš pogled na zbivanja u Ukrajini. Dok se u maloj i vanjskopolitički nevažnoj Hrvatskoj načelno suosjeća s Ukrajincima, ali se gotovo ništa ne poduzima da se na bilo koji način pomogne bratskom narodu i zemlji koja nas je diplomatski priznala još u prosincu 1991., u susjednoj Srbiji vlada pravo oduševljenje komadanjem Ukrajine. Dovoljno je vidjeti internetske portale koji vrve zluradim komentarima i slavljenjem moći ruskog oružja. Unatoč srbijanskom putu u Europu, naši se susjedi mentalno još uvijek osjećaju odanim podanicima imaginarne ruske gubernije na jugoistoku Europe.