Kada je 2000. Socijaldemokratska partija Hrvatske na čelu s predsjednikom stranke Ivicom Račanom preuzala vlast, mnogi su odahnuli i ponadali se boljem. Bilo je to osvježenje i s pravom opravdano nadanje, naročito nakon desetljetne bahate vladavine HDZ-a i svih gadosti vezanih uz bjelodanu privatizacijsku pljačku.
Bilo je i onih koji su pomislili da su socijalizam i socijaldemokracija isto, te očekivali bar dio privilegija koje je socijalizam sa sobom nosio. Takvih ima i danas, koji smatraju da je u socijalizmu srednja klasa manje imala, ali bolje živjela. Vlada pokojnog premijera Račana donijela je dio promjena nabolje, ali ovo što se danas događa sa socijaldemokracijom i SDP-om na vlasti daleko je od svega što bi taj već i u svijetu ofucani i nevjerodostojni politički termin trebao značiti.
Predsjednik SDP-a i premijer Zoran Milanović sa svojim ministrima i koalicijskim partnerima zamutio je i ono malo preostale socijalne pravde kojoj bi ljevica, kakva-takva, trebala težiti. U javnosti se čak sve manje pojavljuje i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić, kao da u ovoj srozanoj državi nema nikakvih problema bar za njezin resor, kao da nema gladnih, obespravljenih i besposlenih mladih koji ne znaju što sa sobom, umirovljenika čije mirovine traju jedva tjedan dana i da ne nabrajamo dalje jer i ostali ministri kao da su digli ruke od svega.
Inače, pristaše ljevičarskog pristupa politici trebali bi pozivati na ukidanje struktura koje smatraju odgovornim za iskorištavanje ekonomski neprivilegiranih dijelova stanovništva. Radilo se o krupnom ili malom poduzetničkom kapitalu.
KAO I DESNICA
Roderick Lang, američki utjecajni profesor s harvardskom diplomom, kratkim je rječima opisao program političke ljevice: “Briga o pravima radnika, protivljenje plutokraciji (obliku vladavine u državi, u kojoj je pravilo da imovina ili povećano materijalno bogatstvo legitimira vlast), zabrinutost oko feminizma i socijalna jednakost”. Ovdje bismo već mogli završiti tekst, budući da (sažeto) od svega toga aktualna hrvatska Vlada ne provodi. Ali ipak idemo dalje.
O stanju ljevice i u Hrvatskoj se već godinama polemizira, a zaključak bi mogao biti da se izgubila ili pak pretvorila u čak grublji oblik socijalnog liberalizma, a ne postoji ni radikalna ljevica. To se može iščitati iz gotovo svake odluke ove vlade koja ne pokazuje nikakve osjetljivosti za primjerice liječnike, radnike u brodogradilištima, kumice na tržnicama, male poduzetnike i obrtnike. Kada smo kod ljudskih prava i vladavine lijevoga centra u nas, prema istraživanju organizacije Free Walk, Hrvatska po indeksu osobnih sloboda na ljestvici stoji mnogo niže negoli neke nerazvijenije države u regiji. Pridodajmo tome vijest kako je svaki peti građanin Hrvatske ugrožen od gladi. Zoran Milanović prema vlastitom je priznanju ostvario svoju ambiciju biti premijerom pod svaku cijenu te nije, iako je mandat, socijaldemokratskim Planom 21, dobio da bi uspostavio ravnotežu.
Da u Hrvatskoj ne postoji ljevica ustvrdio je u Vijencu Matice hrvatske i publicist Nikica Mihaljević: “Današnja hrvatska socijaldemokracija ne razlikuje se od desnice, osim u retorici... Tijekom gotovo dva desetljeća postojanja hrvatske države na ljevici nije utemeljena nijedna respektabilna stranka (stranke lijevoga centra nešto su drugo). Utjecaj hrvatske ljevice na društveni i politički život u Hrvatskoj ne osjeća se: ona se negdje zagubila!... Pogođeni tzv. tranzicijom, pa privatizacijom, pa divljekapitalističkim nasiljem te globalnom recesijom, osiromašeni i obespravljeni hrvatski građani počinju tragati za rješenjima i izlazom... No dokle god se budu vodile samo jalove ideološko-politikantske borbe zbog osvajanja vlasti, nema nade da ćemo ugledati zoru demokracije u Hrvatskoj”, zaključio je Mihaljević.
O ljevici i socijaldemokraciji u Hrvatskoj pokušalo se odgovoriti i na jednom od okruglih stolova na kojem su sudjelovali ugledni stručnjaci i analitičari za politička pitanja. “Ljevica bi trebala zastupati interese sirotinje, radnika, žena, zapostavljenih skupina društva”, objasnio je tom prigodom sociolog dr. Slaven Letica.
NE ŠTITI SE RAD
- Danas imamo klijentelizam na ljevici i desnici, danas i ljevičari i desničari u Hrvatskoj predstavljaju sami sebe - precizirao je predsjednik Nacionalnog foruma Nikica Gabrić, dodavši: “Osnovni je problem u tome što ljevica ne štiti rad, temeljno pravo na rad. Ljevica u Hrvatskoj nikada nije shvatila da je najvažniji problem rad.”
Društveni analitičar Nino Raspudić smatra da je kod nas danas teško objasniti je li netko ljevičar ili desničar. Više nema tako jasno određenih pojmova. U jednom od intervjua čak je i teolog Adalbert Rebić uzeo u obranu SDP, tvrdeći kako ta stranka nije "crvena", nego lijeva nacionalna stranka, što je zadovoljni Milanović ubrzo isti dan i potvrdio u svom intervju na Novoj TV, govoreći kako njegova stranka pripada liberalnom centru (!?). Tako je konačno i javno priznao ono što je pametnijima već dulje vrijeme vidljivo - kod SDP-a, lijevi je bio i ostao samo naziv te stranke! Naime, SDP - stranka reformiranih komunista, koja je bježeći od hipoteke komunističke prošlosti ubrzano zašla u europski prostor neoliberalnog "ljevičarenja", danas javno objavljuje da je ona i dalje "liberalna stranka političkog centra". Ako je SDP stranka koja sama sebe deklarira kao parlamentarnog lidera te lijeve opcije, tad bez imalo grižnje savjesti možemo izjaviti kako politička ljevica uopće nema svog predstavnika u Saboru, koji bi trebao promicati interese svih onih koji žive od svog rada.
Jedan od opsežnijih i konkretnijih radova o socijaldemokraciji u Hrvatskoj objavio je i znanstvenik Antun Vujić, inače i bivši SDP-ov ministar kulture, pa ga dijelom i prenosimo. Vujić naglašava: “Politika štednje jedini je odgovor koji od početka krize smišljaju europske vlade i nalaže Europska komisija, a podržavaju i socijaldemokrati. Dobro. Vjerojatno treba štedjeti. Ali na čemu? Odgovor nije trebalo čekati. Štedjeti - na obrazovanju, zdravstvu, plaćama, socijalnim pravima, radnim mjestima. Tu financijski neoliberalizam ne štedi ni onaj poduzetnički. Fleksibilizacija rada postala je eufemizam za otpuštanje radnika, ali i za zatvaranje poduzeća. Znamenito 'rezanje' srezalo je i poslodavce, od Španjolske do Hrvatske. I što je tu pomogla socijaldemokracija”, pita se Vujić, nastavivši: “Kada nova socijaldemokratska vlada od 2012. pokušava nešto s porezom na imovinu (nekretnine), odmah se sinkronizirano i analitički dokazuje kako je to 'neizvodivo', 'više bi koštalo nego donijelo', a inače hvaljeni ministar restrikcija odmah postaje omrznuti ministar poreznik; 'liberali' prijete i izlaskom iz vlade. Kada se ograničenjem kreditnog zaduživanja građana želi osigurati njihovo raspolaganje s barem trećinom plaće (stvarno mizerno), i to je već antieuropski regulacijski pritisak na banke. Nisam 'gospodin Struka', ne znam pouzdano što bi te i takve mjere stvarno donijele. Kako će država na nešto prisiliti banke kada ne može natjerati ni poslodavce da isplaćuju plaće, pa je zaduživanje građana neizbježno.
NACIONALNA OKUPACIJA
Ali, ovdje nije riječ o tome. Riječ je o tome da se odgonetne s koje strane vjetar puše. Konačna je alternativa uvijek unutar jednog od političkog krila politike štednje: 'rezanje plaća ili otpuštanje'; 'puna zaposlenost' ili 'zapošljavanje' - pa ti biraj, moj socijaldemokrate!... Medijska kontrola politike, naročito lijeve, svakodnevno ispunjava naslovnice hrvatskih novina. Kao da smo pod nekom vrstom socijalne i nacionalne okupacije. Poruke su: seljaci ne žele kopati nego hoće poticaje, radnici hoće samo pravo da zabušavaju, poduzetnici ne mogu ništa jer samo plaćaju 'namete', liječnici ne liječe nego uzimaju kuverte, profesori ne uče nego prodaju ispite, studenti ne polažu ispite nego hoće beskonačno plandovanje... Ima li izlaza? Kad ga i ne bi bilo, morali bi djelovati kao da ga ima. Socijaldemokracija se zaista treba radikalizirati na liniji obrane socijalnih prava, zaštite ugroženih, starih i mladih... Hrvatska socijaldemokracija morala bi početi okupljati širu lijevu frontu, a ta šira lijeva fronta morala bi shvatiti da nema spasa izvan matičnog socijalnog i demokratskog okupljanja”, zaključio je Vujić.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
DRAGUTIN LESAR:
Ljevica su Laburisti, i možda OraH
- Neću otkriti Ameriku ako podsjetim da se i sam premijer Zoran Milanović već nekoliko puta javno deklarirao kao liberal. Ako se tako sam deklarira, onda je jasno da je ova Vlada potpuno izgubila predznak ljevice. Potpuno je dakle jasno da ljevicu danas čine Laburisti i, možda, OraH - izjavio je u jednom od intervjua i bivši predsjednik Hrvatskih laburista, dodavši: “Industrijalizacija nije prošlost! A vrlo je jednostavno - problem ekonomskog modela Hrvatske, ali i Europe u cjelini, jest u tome da se prihvatio zakon tržišta kao jedina sveta krava koja je sama po sebi rješenje za sve probleme. Odustajanje, povlačenje od onoga što je oduvijek bila uloga države, da zakonodavnim okvirom prevenira ili korigira pogreške zakona tržišta dovelo je do ovog korporativnog modela, čija je posljedica sve slabija regulacija i kontrola financijskog sektora. Taj divlji financijski sektor to koristi i postaje praktički glavni akter upravljanja, gotovo i politike. Odlučuje hoće li se investirati, kad, gdje, što - praktički, odlučije kako će se država razvijati, što će joj se dozvoliti ili ne dozvoliti... Dakle, to je zadatak ljevice - da se u ime građana suprotstavi toj apsolutnoj slobodi tržišta, da regulira i kontrolira financijski sektor koji je užasno utjecajan i može upropastiti ili spasiti gospodarstva država. Te stvari treba nazvati pravim imenom. A naravno da je onda glavni problem Hrvatske što nema proizvodnju. Jasno nam je valjda svima da rasta BDP-a nema bez proizvodnje”, zaključio je Lesar.
NINO RASPUDIĆ:
SDP kao tačeristička desna stranka
- Hrvatska politička scena je i nakon gotovo četvrt stoljeća višestranačja ideološki konfuzna i neprofilirana. Kada bismo nekom strancu preveli jučerašnje novine, pomislio bi da je u Hrvatskoj na vlasti nekakva tačeristička desna stranka koja nemilice reže javni sektor, nameće mjere štednje, provodi privatizaciju i deregulaciju, smanjuje radnička prava, a da je u oporbi ljuta lijeva stranka čiji predsjednik Karamarko govori kako je "novi Zakon o radu nauštrb radnog čovjeka". Gledano ekonomski, te u smislu radnih i socijalnih prava, apsurdno se pokazuje da je politika HDZ-ovih vlada bila više lijeva od SDP-ovih, koje su ukidale rodiljske naknade, kresale radnička prava i privatizirale na veliko, a i danas djeluju kao da su povijesni sljednici Miltona Friedmana, a ne Edvarda Kardelja. HDZ je dugo vodio lošu socijalističku politiku davanja subvencija, potpora, mirovina i prava svemu i svačemu, kupujući tako biračko tijelo, čime je državi stvorio velike dugoročne probleme, koje loša desna SDP-ova politika štednje i rezanja prava samo produbljuje jer umjesto rasta proizvodi opću gospodarsku stagnaciju. Današnja, nominalno lijeva vlast uvjerava javnost kako živimo neku vrstu izvanrednog stanja. Kriza je, mora se smanjiti deficit, potaknuti proizvodnja, postati konkurentni, ali kad se situacija sanira, e onda ćemo opet biti socijaldemokrati i boriti se za društvenu jednakost i pravdu. No problem je što to "izvanredno stanje" postaje permanentno, a sve je teže razlučiti koji su rezovi doista nužni za spas gospodarstva, a što je korištenje situacije krize kako bi se nepovratno razmontirali neki elementi socijalne države... Dotad je odgovor na pitanje "Gdje je danas ljevica u Hrvatskoj" jednak onome gdje je desnica. Nigdje, zaključuje Raspudić.
Predsjednik SDP-a i premijer Zoran Milanović sa svojim ministrima i koalicijskim partnerima zamutio je i ono malo preostale socijalne pravde...
...........................
Današnja hrvatska socijaldemokracija ne razlikuje se od desnice, osim u retorici...
NIKICA MIHALJEVIĆ
...........................
Socijaldemokracija se doista treba radikalizirati na liniji obrane socijalnih prava, zaštite ugroženih, starih i mladih...
ANTUN VUJIĆ