Sve što se posljednjih dana događa u Fergusonu, američkom gradiću u saveznoj državi Missouri, zapravo predgrađu St. Louisa, priziva u sjećanje šezdesete godine prošlog stoljeća kada su Chicago, Los Angeles i drugi američki gradovi bili poprište sukoba policije i Nacionalne garde s prosvjednicima.

Bilo je to doba Martina Luthera Kinga, Malcolma X-a, borbe protiv rasizma i segregacije na jugu SAD, Crnih pantera, rata u Vijetnamu i kontrakulturne revolucije mladih. Sukobi u Wattsu (Los Angeles), 34 mrtva, palež i nasilje, šokirali su 1965. Ameriku. Jednako su šokantne bile i vijesti o ubojstvu četiri studenta 1970. na Sveučilištu Kent (Ohio), a taj su događaj u pjesmi “Ohio” opjevali Crosby, Stills, Nash & Young. U povijest su ušli i sukobi u Detroitu, na Michigan aveniji, ali i u Chicagu, u vrijeme konvencije demokrata 1968., četiri mjeseca nakon što je u Memphisu, Tennessee, ubijen Martin Luther King. Američki san bio je uzdrman iz temelja. I kontrakulturne šezdesete okončane su u krvi ubojstvom na koncertu Rolling Stonesa u Altamontu početkom prosinca 1969., rat u Vijetnamu okončan je američkim porazom nekoliko godina kasnije, a Richard Nixon nakon afere Watergate prisiljen je bio podnijeti ostavku na mjesto predsjednika SAD-a.

Svi ti događaji umnogome su promijenili Sjedinjene Države, no, kako danas vidimo, duhovi prošlosti iznova su probuđeni. I premda neutralni (crni) promatrač sukoba i paljevine na ulicama Fergusona kaže kako je to strašno jer “ne postoji bijela i crna Amerika”, misleći valjda da postoje samo jedne Sjedinjene Američke Države, teško se oteti dojmu kako podjela na crnu i bijelu Ameriku i te kako postoji. I to najviše tamo gdje su kriza i recesija uzele najveći danak, gdje su ljudi bez posla, gdje su zatvorene tvornice i industrija postoji još samo u sjećanjima preživjelih iz zlatnog doba američkog prosperiteta.

Ferguson po tom pitanju nije usamljeni slučaj. Naprotiv, Ferguson je samo jedan u nizi američkih gradova koji jedva preživljavaju, koji su pred bankrotom i u kojima afroameričko stanovništvo, bilo da je u manjini ili u većini, jedva sastavlja kraj s krajem, gubeći nadu u bolje sutra.

Naravno da postoje i razlike između prosvjeda u šezdesetima i aktualnih sukoba kakve vidimo u Fergusonu. Kontekst se promijenio, Afroamerikanci odavno imaju sva prava kao i bijelci, demokratizacija SAD-a i provedba ustavnih jamstava nesporna su baština revolucionarnih 60-ih, a u prilog njihovoj ravnopravnosti ide i politička korektnost koja, bar javno, ne dopušta više crnce nazivati crncima nego Afroamerikancima. Uuostalom, Barack Obama je prvi crni predsjednik SAD-a! Sve se dakle čini idealnim, no jedno je teorija, a drugo praksa. Jer ako su buntovne šezdesete stvar prošlosti, sadašnjost je donijela neke nove nevolje. I to nevolje ne samo Afroamerikancima, nego i drugim stanovnicima SAD-a, hispanozajednici, primjerice, ali i bjelačkoj populaciji, napose i WASP većini čiji je velik dio srednjeg sloja u jednakoj gabuli kao i mnogi afroamerički stanovnici Sjedinjenih Država. Krivac je poznat i on nije više jug SAD-a, Mississippi i Alabama kao leglo nesnošljivosti i podjela iz vremena Martina Luthera Kinga, nego Istok, Wall Street, propast investicijskih fondova, banaka i burze, drugim riječima velika kriza i recesija koja se poput uragana sručila na Ameriku 2008. godine. Doduše, već su se i prije tog dana “D” gomilali problemi jer je neoliberalni kapitalizam još pod Georgeom Bushem starijim i Billom Clintonom drastično mijenjao kapitalističku idilu SAD-a. To je pak značilo da se privatni biznis širi bez upletanja državne regulative, slobodno i lagodno, ne mareći hoće li i koliko pritom ljudi ostati bez posla. A bogme se unatrag dvadesetak godina bez posla ostajalo preko noći, jer je igru vodio samo profit (i konkurentost), pa su se industrijski pogoni iz SAD-a selili na Daleki istok (Kina, Tajland, Malezija...), u zemlje gdje je radna snaga jeftinija, a zarada osigurna. Pokret Occupy Wall Street (OWS) pokušao je krizu i recesiju iskoristiti kako bi “Amerikancima otvorili oči”, no njihov početnički zamah, pozitivno ozračje prosvjeda i ukazivanje na nužnost zaokreta u kapitalizmu i politici brzo su splasnuli, prije svega zbog izostanka čvrste organizacijske jezgre, liderske neprepoznatljivosti i medijske zasićenosti.

U međuvremenu broj sve siromašnijih građana SAD-a raste iz godine u godinu. Milijuni ljudi bez posla, bez perspektive, u okruženju devastiranih pogona gdje su nekad radili i zarađivali za život, sve očajnija socijalna slika takve populacije, migracija koju nije pratila raspodjela političke moći (Ferguson je prije 40-ak godina bio dominantno bjelački) te kao čavao na lijesu još i udar krize otprije šest godina, generirali su probleme s kojima se SAD danas suočava, uključujući i dramu u Fargusonu. Drama je doduše posve osobna jer je jedan neoprezni bijeli policajac (Darren Wilson) hitcima iz pištolja usmrtio crnog mladića (Michael Brown), što je bio okidač za bijesne prosvjede crnačke većine u gradu s 95 posto bijelih policajaca, no šire promatrano, osobna tragedija obitelji Brown stavljena u širi kontekst netom spomenutih problema, još je jedno paljenje alarma nad općom lošom situacijom ne samo u Fergusonom nego i u drugim američkim gradovima jednako opterećenim nezaposlenošću, padom standarda, kriminalom, novim podjelama na rasnoj osnovi i sveopćim beznađem u enklavama kojih se Washington sjeti samo kad zagusti i netko plati glavom. Ako pritom taj koji smrtno strada bude još i Afroamerikanac, problemi eksplodiraju u dvostruko većem obujmu.

Drugim riječima, slučaj Ferguson drastičan je primjer noćne more s kojom se Amerika ponovo suočava jer su odgovorni (Vlada, lokalna politika, komunalna infrastruktura...) probleme godinama gurali pod tepih, ufajući se u represivni aparat kad situacije poput one u Fergusonu izmaknu kontroli. Prava je međutim noćna mora povampirena rasistička prošlost SAD-a, odnosno izvlačenje na svjetlo dana crno-bijele podjele za koje se držalo da su odavno, ako ne posve eliminirane onda svakako svedene na najmanju mjeru.

Pritom naravno ne valja poopćavati stvari i dramu koristiti za vlastiti interes, jer unatoč ubojstvu crnog mladića koje se ničim ne može opravdati, loše je čuti kad bijesna gomila za sve isključivo optužuje bijelce, pri čemu onda i klasični kriminal, razbojstva i pljačke poprimaju masovne razmjere. Razum je sad potreban svima, i crnačkoj većini u Fergusonu, i bjelačkoj policiji, i vlasti u Washingtonu, a bogme i široj javnosti u drugim dijelovima SAD-a, bez obzira na to bila ona afroamerička ili WASP-ovska. I moraju se problemi koji su evidentni (Ferguson i drugi gradovi) napokon početi sustavno, studiozno i efikasno rješavati danas za sutra, a ne gasiti požar, intervenirati kad zagusti i ne poduzimati dugoročnije mjera poput otvaranja novih radnih mjesta, osiguravanja zaposlenja, sigurnog izvora prihoda za građane. Utješno zvuči vijest da je FBI od lokalne policije preuzeo istragu ubojstva u Fergusonu (u međuvremenu ubijen je još jedan crnac, u predgrađu St.Louisa!), da je za novog zapovjednika policije u gradu postavljen Afroamerikanac (konačno), no kad se u nekom američkom gradu, makoliko okolnosti bile dramatične, mora uvoditi izvandreno stanje i policijski sat, sjena nad 250 godina proklamirane američke demokracije poprima zlokobne mračne obrise. Jer ako se nakon Fergusona sutra dogodi Flint, Camden, Newark, New Heaven, Baltimore..., budućnost SAD-a doista bi mogla postati distopijska o kakvoj čitamo u apokaliptičnim romanima.