U ovom tekstu - odmah ću se ograditi - vjerojatno neće biti ni kapi objektivnosti! Onome tko je prvi put uživo vidio Dubrovnik, a želja u njemu tinja godinama, on ne ostavlja ni trunke dileme - sve je divno, sve je veličanstveno, sve je naj...

Ma znate onaj osjećaj ushita kada opčinjena ljepotom vaša osjetila ne percipiraju ništa loše, kad, valjda, serotonin i endorfin podivljaju. Kad stojite u podne na +35, na kamenu, bez daška vjetra i s već ispražnjenom bočicom vode, a to vam ni najmanje ne smeta. Ono kad na trenutak zaboravite bol u leđima, stres na poslu, probleme kod kuće, bolesne roditelje, prazan novčanik... Ono kada vrijeme na trenutak stane. Kad napokon vidite Dubrovnik.

Pohodio sam Prag i Barcelonu, opio se ljepotom vječnog Rima (za koji ni jedan superlativ nije pretjerivanje), uživao romanse Verone i austrijskih gradića, koračao afričkom pustinjom (sirijskom, gdje danas, nažalost, pijesak upija više krvi nego kiše)..., no u Dubrovniku meni je vrijeme “najduže stajalo”. Možda je to samo subjektivno, možda je iz mene gorjelo ostvarenje (pra)stare želje. No sve i da, kako se kaže, oduzmem pola, opet mi je tih nekoliko (nažalost!) sati provedenih na dubrovačkim ulicama i zidinama dragocjeno neprocjenjivo. Uvijek je to bilo nekako očito, no sad je nedvojbeno jasno zašto cijeli svijet dolazi u taj hrvatski komadić raja, zašto se slava toga grada prenijela do zadnjeg kutka našeg planeta. I zato je, kako sam negdje pročitao, američki portal TripAdvisor bio u pravu kada je dubrovačke zidine uvrstio među deset mjesta koja morate posjetiti prije smrti. Posebno, dodao bih, ako imate hrvatsku putovnicu.

Zato mi nije smetalo ni što smo te nedjelje parkirali kilometrima od zidina i što smo za svaki sat plaćali 20 kuna. (Moram, međutim, reći kako, uz izuzetak jedne ljubazne trgovkinje, nismo naišli na ljubazan prijam domaćih kad smo zatražili pomoć oko neispravnog parking-automata.) Nije smetala ni šaljiva doskočica prodavača ulaznica na zidinama kad je, nakon što je od svakoga uzeo sto kuna, upitao: “Odakle ste vi?” “Osijek, Slavonija. Zašto pitate?” “Pitam, eto, zanima me tko se to u podne penje na zidine”, reče, nacerivši se od uha do uha. “Nema veze, mi smo navikli na sunce, na paklene vrućine. Mi smo Slavonci!” samouvjereno odgovorismo koračajući po prvim stepenicama.

Već do vrha toga niza stepenica prodavačev je komentar, izrečen u debeloj hladovni podno zidina, konkretiziran prvom kapljicom znoja koja je kliznula niz čelo. I potihom zahvalom razumu koji se javio kod one ljubazne trgovkinje: “Kupi vode, kupi vode.” Javila se potom i matematika: “Nas je pet, tri su litre, kilometra dva...” No sve je to tek sekundu-dviju što padaju u dubok zaborav istog trena kad noga zakorači na vrh tih prvih stepenica. A pogled pukne na crvene krovove, na sivi kamen koji priča o gosparima i njihovim damama, pjeva o slobodi i stoljećima otpora Davida raznim Golijatima, na plavo more koje se iza te ljepote stapa s čistim nebom, bez oblaka... I mašta proradi, osobito ako je uz tebe voljena osoba.

Kad pogled napokon skrenete s krovova, s katedrale i crkve sv. Vlaha, ukaže se moćna tvrđava Minčeta. Nećete brojiti stepenice, ni misliti o tome kako na najvišoj točki zidina sunce sigurno još jače peče, samo ćete se uspeti (osim u slučaju izrazite fobije od visine, što je u našoj maloj ekipi, nažalost, bio slučaj), uživati u kratkom hladu uskog i strmog stubišta te naposljetku dočekati nagradu - cijeli grad na dlanu! Tu otkrijete da penjanje na zidine u podne ima i jednu prednost - nema gužve. No turista je tu u svako doba dana, pa dok tražiš komadić hlada i predaha, sjetno odlažući prvu od one dvije boce vode u koš za otpatke, čuješ, isprekidane teškim uzdasima na račun prokletih celzija, šapate oduševljenja na engleskom i njemačkom, razaznaješ nešto skandinavskog. Bilo je tu i nekoliko Azijaca, no njima vrućina kao da uopće nije smetala.

Spust s Minčete vodi nas preko Vrata od Pila. Ispod se šepiri poznata Velika Onofrijeva fontana, ispred sjaji Stradun, na nebu i dalje uporno sja sunce... Nas je (bilo) pet, vode samo tri litre, a još su dvije trećine puta pred nama. Puta koji sada vodi prema Lovrjencu. Ne prema samoj tvrđavi, nego prema vidikovcu, koji taj vječni dubrovački simbol slobode predstavlja u njegovu punom sjaju, dok čvrsto stoji na “svojoj” hridi. Ponosan, veličanstven, neosvojiv. Gotovo da čuješ povjetarac kako tiho pjeva: “Ni za sve blago svijeta...”

Stigli smo sad gradu s druge, morske strane. S Jadrana stiže malo bogomdanog osvježenja. “Ni za sve blago svijeta...” vrti se opet po glavi. Uza zidne topovi. Misli sada ne lete u daleku povijest. Kako je, pobogu, netko mogao uništavati ovo, pitaš se, ali onda shvatiš da se ne želiš vraćati u rat. Rat zbog kojega smo mi, naša Slavonija, platili visoku cijenu. Dubrovnik je Dubrovnik. Bogat, lijep, slavan, glamurozan. Neće sigurno zaboraviti, no neće se ni vraćati u prošlost. “O lijepa, o draga, o slatka slobodo...” struje legendarni stihovi kroz misli.

Prepustiš se opet trenutku, pa te grad koji nazivaju spomenikom opet iznenadi. Tik uz nas, posred toga stoljetnoga kamena, plavi se i zeleni supermoderno sportsko igralište. “Vjerojatno nekakva škola”, zaključili smo, no istraživali nismo. S druge strane, na stijenju uz more bojom i materijalom savršeno kamufliran, utopljen u okoliš - kafić. Pljas! Mladić koji je tren prije stajao na obližnjoj stijeni sada je već plivao prema obali. “Svaka čast, treba skočiti s te visine.” Da, Dubrovnik su kule i topovi, Dubrovnik je povijest, ali Dubrovnik živi i danas. I poput svakog grada ima one svoje male svakodnevne radosti i potrebe. Poput košarkaškog igrališta i osvježenja u moru. Kad smo kod osvježenja, one vode odavno već nema. Srećom, ne daju domaćini da ostanemo žedni. “Bočicu vode. Koliko košta? Ma nije bitno, dajte dvije.” (Cijena pola litre bila je 14 kuna, ako koga zanima. Spomenimo i da se toalet ne naplaćuje.)

Bližimo se, otkriva to i pogled na luku, kraju naše dvokilometarske šetnje (ili, ako ćete baš točno, zidine imaju 1940 metara). S druge strane vire zvona crkve Gospe od Karmena, koja su mi se, zbog nekog razloga posebno svidjela. Mješa se sjeta zbog kraja puta i pobuna iz nogu dok koračaju po novom nizu stepenica. No osjećaj je dobar, to je onaj lijepi umor. Tvrđava sv. Ivana ostala nam je iza leđa. Ponovno pogled na luku. U hladovini suncobrana ispunjeni stolovi. Ne neće mi, i kad siđemo dolje, biti žao dati pedesetak kuna za kavu i sok. Ali ne još. Prvo ćemo zakoračati Placom, proći tim famoznim Stradunom. Dočekuje nas Orlando, s neba pozdravlja sv. Vlaho. Toliko toga još ima za vidjeti, toliko toga za obići. Ali prvo ona kava. I znam da se mnogi neće složiti, pogotovo ne danas, ali ne žalim ni za 20 kuna po satu, ni za sto kuna za ulaznice, ni za kavu od 23 kune. Vrijedi sav taj trošak. Jer i Dubrovnik vrijedi. Jer “sva srebra, sva zlata... ne mogu biti plata tvoj čistoj lipoti”...