Stalni kontakti sa Zvonkom Čelebijom, i posljednjih godina s Goranom Stjepanovićem, rođenim Osječanima koji su, uspješno djelujući u dalekoj Kanadi, pridonijeli i značajnoj promidžbi Hrvatske na američkom kontinentu, ovih su mi dana omogućili susret i razgovor s još jednim cijenjenim Esekerom u tom dijelu svijeta.
Dragan Kljenak, kao i svakog ljeta, svratio je u rodni grad, ljetni odmor provest će na Jadranu, a jednog prijepodneva sjeli smo na obalu Drave, nadomak Zimske luke. Bila je to prilika za predstavljanje osječkoj javnosti arhitekta-poduzetnika, kojem je sustavno djelovanje u kanadskom karateu donijelo mjesto predsjednika Karate saveza Kanade.
- U tom, nazovimo to tako, profesionalnom dijelu karatea sam i teoretičar biomehanike karatea - nadopuno me na početku razgovora Dragan te dodao: “Na prijelazu u '89. upoznao sam Zvonka Čelebiju, u čijem sam klubu trenirao idućih osam-devet godina i uspostavio kontakt sa slavnim japanskim instruktorom Okuyamom. Čelebija me uvukao u suđenje, što je označilo početak mog postnatjecateljskog djelovanja u karateu. Shvatio sam upravo tada manjkavost u treninzima i manjak ozbilj(nij)e literature, što je zapravo skriveni put koji mi se učinio privlačnim za autodidaktički rad. Napisao sam i knjigu “Precizni karate”, koja se isključivo bavi tehničkim aspektima i biomehanikom karatea.”
Kljenak je postao predsjednik nacionalnog kanadskog saveza nakon što je iskazao vrhunsku organizacijsku sposobnost i stručnost kao predsjednik Karate saveza Ontarija.
- To je područje s desetak milijuna ljudi, veličine otprilike Italije. S puno entuzijasta prihvatio sam se posla oko organiziranja sporta u toj kanadskoj provinciji, što je išlo začuđujuće teško. Nastojao sam prenijeti entuzijazam koji sam prepoznao kod mojih kolega u Hrvatskoj. No, pokazalo se da je situacija bila posve drukčija, karate je tamo nepriznat sport s poteškoćama u razvitku zbog nas samih, instruktora, sudaca i natjecatelja, pa sam se prvi put sreo s potrebom upuštanja u upoznavanje mehanizama sporta za lokalne prilike. Bio sam šest godina predsjednik Karate saveza Ontarija, poslije čega je uslijedio izbor za čelnika sveukupnog kanadskog karatea.
A čak i s velike udaljenosti nije teško zaključiti da je taj izbor bio pun pogodak. Jer Kljenak će nam tijekom razgovora održati “mini-predavanje” na temu povijesti karatea, ne ustručavajući se opovrgnuti često (na)slušane teorije o karateu kao drevnoj borilačkoj vještini. A kao najzaslužnijeg čovjeka za podizanje svjetskog ugleda karatea na višu razinu od prijašnje ističe Japanca Nakayamu, u razdoblju između 50-ih i 70-ih godina 20. stoljeća.
- Iz tog su miljea k nama došli japanski instruktori. Imali smo, zato, utjecaj najboljih instruktora tog doba koji su nam prenijeli već razvijeni karate. Naravno da su Jorge, Smoljenovići, Takashi..., tada pridonijeli razvitku tog nama novog sporta na području cijele bivše Jugoslavije koja je tada bila među najrazvijenim zemljama u tom sportu.
Priču o tom povijesnom razdoblju Kljenak će usporediti sa situacijom u zapadnoj Europi i SAD-u:
- Kako je tamo pristup uglavnom komercijalan, ta komponenta mističnosti karatea potencirana je kao marketinška vrijednost. Zbog toga je u Sjevernoj Americi jako puno kvaziinstruktora koji su to vrlo dobro prodavali. Tako je još i sada, jer se mnogo više govori o tzv. borilačkoj vještini (nekako vojnički, nap. a.) nego o karate sportu, a istodobno skoro 99 posto ljudi vježba sport! S druge strane, kao borilačku vještinu, karate usavršavaju vojska i policija. Zapravo postoji jaz između sporta i vještine, što volim usporediti s mačevanjem, smrtonosnom vještinom rata, no mačevanje koje mi poznajemo je fantastičan sport, jedan od rijetkih koji može imati sudionike doslovce od sedam do 77 godina...
Nametnulo se i pitanje o Kljenkovu promišljanju svih oblika sve popularnije slobodne borbe:
- K-1, UFC... itd. pripadaju u domenu zabave. To je show business u kojem nastupaju atleti, strahovito pripremljeni ljudi, koji koriste razna sredstva u borbama bez ikakve kontrole. Ti ljudi se međusobno ozljeđuju, krvare u kavezima za zabavu drugih. Nikako to po definiciji ne može pripadati u sport! Zapravo, ljudi su svjesni da nastupe plaćaju svojim zdravljem, doslovce krvlju.
No, takve borbe, unatoč svemu, privlače sve više publike. “Zna se zašto. Ljudska rasa je jedina koja je zapravo u stanju spustiti se na razinu gladijatorstva! Pa bilo to i bez ikakvih pravila”, kaže Kljenak te dodaje:
- Kod nas u karateu, recimo, precizirano je da se score, dakle poentiranje, sastoji u tehnici koja ima precizno rečeno skin touch, odnosno nije potrebno nanijeti suparniku ozljedu, ali istodobno akcija mora biti savršeno tehnički izvedena, kontakt mora biti uspostavljen na potpuno kontrolirani način. To je pravi karate! Rekao bih da je razlika između karatea i juda ili aikida u ogromnom dijapazonu tehnika, izvanredno preciznom distanciranju, radimo na srednjoj, dugoj i/ili poludugoj distanci (nikako na kratkoj, kao u boksu), pa smo mi, ponavljam, idealan sport za sve uzraste “od 7 do 77”. Uostalom, oprema je vrlo jednostavna, isto kao i zahtjevi za trening, a o tjelesnoj pripremi karatea najbolje svjedoči podatak da su u Japanu vojni dužnosnici vrlo brzo procijenili da su im baš oni najbolje pripremljeni izlazili iz srednjoškolskih klupa.
Dakako da smo razgovor usmjerili i prema aktivnostima i temama koje s karateom nemaju nikakve veze. Riječ je o neporecivom Draganovu osjećaju domoljublja. Jer, onima koji poznaju Zvonka Čelebiju i njegov nemjerljiv doprinos pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu, nije bilo teško naslutiti i svjetonazor našeg sugovornika. Konkretno, već 1992., prisjeća se, radio je projekte za vojne objekte na Plesu. “Naravno da se moj doprinos ne može usporediti s onima koji su izravno sudjelovali u obrani hrvatskog suvereniteta, ali je jako puno ljudi koji su 'vani' uvijek bilo bezrezervna potpora hrvatskoj zajednici. Kod nas to nikad nije bilo upitno”, kaže Dragan.
Kao i nekad davno, i u posljednje se vrijeme hrvatske obitelji odlučuju za put u nepoznato, tražeći bolji život baš u Kanadi. Kljenak je pozvan kazati i riječ-dvije o toj temi:
- U principu, bogata zemlja kao što je Kanada, naravno da ima uvijek mjesta za poduzetne, vješte i radišne ljude. Međutim, ne treba griješiti dušu, Hrvatska je po meni još uvijek bolje mjesto za živjeti. Ako je čovjek poduzetan, mislim da i ovdje ima mjesta, ne treba se zanositi nekom idejom samo zato što je Kanada bogata. Na početku je dobro, naravno da je moguće naći svoje mjesto, zarađivati i prosperirati. Kvaliteta života? Ni sad, nakon 26 godina u Kanadi, nisam siguran da je ono tamo superiorno!
Piše: Dragutin KERŽE
MAJSTOR SEDMOG DANA
Za karate se Dragan počeo zanimati 1969., u Gimnaziji “Braća Ribar”, na treninzima prof. Duška Vlaisavljevića, a ozbiljniju ulogu u njegovu životu karate je zauzeo 1971., kad trenira zajedno s pionirima osječkog karatea Borbašem, Mudrinićem, braćom Ukmar, Doderom... Odlaskom na studij arhitekture u Zagreb ('73.) Kljenak nije zapostavio svoju sportsku ljubav (iako ga Stjepan Čelan i Ilija Smoljenović baš nisu prihvatili znajući da je prethodno vježbao i pod nadzorom Beograđanina, dr. Ilije Jorge!), da bi se na povratku u rodni grad ('80.) priključio treninzima KK-a Osijek (Ilić, Kuefner, Petrović, Gorjanski...), godinu dana vježbao je u “Borisu Kidriču” (Doder), a onda je stigla odluka o odlasku u Kanadu. Dragan je majstor karatea 7. dan, položivši ispit kod poznatog Japanca Okuyame, te priznati sudac tog borilačkog sporta.
Kad god dođem u Osijek, nađem se s dugogodišnjim prijateljem, dr. Draženom Gorjanskim, koji mi pomaže u razumijevanju lokalne situacije...
BROJNA RODBINA
Dragan Kljenak rođen je 1954. u Osijeku. U Kanadu se preselio 1988., zajedno sa suprugom, kad mu se ukazala prilika da kao arhitekt radi za rođaka svoje supruge, građevinskog poduzetnika s brojnim projektima u to vrijeme pa je, stigavši na američki kontinent, odmah imao osigurano zaposlenje. Danas je dio obitelji Kljenak i 20-godišnja kći Tena (studentica kriminologije), Dragan je vlasnik arhitektonskog ureda u kojem kreira vlastite projekte zajedno s nekoliko poduzetnika-izvođača radova, pa je Kljenak, praktički, arhitekt-poduzetnik, dok je supruga Dijana (dj. Vlahov), također rođena Osječanka, profesorica asistentica psihijatrije na Sveučilištu u Torontu. Svake su godine u domovini, a Kljenak samo u Osijeku ima 12 bratića i sestrični, u Dalmaciji, pak, još isto toliko. Većina obitelji Dijane Kljenak živi u Osijeku.