Ponekad se i mlađem Osječaninu dogodi da ga vršnjak, kolega student, ne razumije, jer je rekao escajg ili firtl, pa mu mora prevesti da misli na pribor za jelo i gradsku četvrt. Vjerojatno ni sam nije svjestan da na taj način produžava život riječima kojie su možda svakodnevno koristili njegovi pradjedovi ili prabake, a kasnije i bliži pretci.

Jedno od povijesnih vrijednosti Osijeka, svakako je i taj specifični, službeno nepriznati, dijalekt nastajao od 17. stoljeća i masovnog dolaska Austijanaca i Nijemaca, pa možda čak i do polovine 20. stoljeća. No stručnjaci se slažu da je to bio pučki jezik, korišten u svakodnevnom govoru tijekom 18. i 19. stoljeća nastao radi lakše komunikacije govornika ostalih jezika s njemačkim. No, iako je njemački bio prevladavajući u esekerskom govoru nađu se u njemu i mađarske te turske riječi.

Sve, do kojih je mogao doći i prevesti, u svoju je tek tiskanu knjigu pod nazivom “Eseker, mali rječnik osječkog govora” zapisao sada osamdesetogodišnji rođeni Osječanin Stanko Dragičević te uz pomoć nećaka - nakladnika Nikole Đuretića objavio. U njemu je prikupljeno više od 3.500 jedinica iz mnogih jezika (prema skraćenicama o porijeklu riječi može se vidjeti iz kojih su sve jezika). Uz njih upisani su i brojni lokalizmi, koji se samo u Osijeku koriste. Sve riječi autor je prikupljao tijekom više od deset godina isključivo po vlastitom sjećanju i sjećanju članova obitelji te znanaca i prijatelja.

Kako su autor i nakladnik rođeni Donjograđani (iz Vodeničke ulica) smatrali su kako bi na naslovnici trebao biti crtež nekog donjogradskog ili dravskoga motiva. “Obzirom je moja majka, autorova sestra, bila osobna prijateljica Jovana Gojkovića, koji joj je još u mladosti i darovao svoju mapu "Stari Osijek", odlučio sam na prednju stranicu korica staviti njegov crtež poznatog donjogradskog motiva Kazandžijine kuće, a na stražnju Sv. Trojstvo u Tvrđi”, kaže nakladnik Đuretić.

Cilj rječnika je, kao što sam autor kaže u svojemu predgovoru, sačuvati od zaborava mnoge riječi esekerskog govora koje se s nužnom i nezaustavljivom promjenom društvene strukture grada Osijeka postupno gube. “Držali smo i kako je nužno riječi zapisati s naglascima, budući da se mnoge pišu identično, a ovisno o naglasku imaju različita značenja”, piše autor.

Autor Stanko Dragičević rođen je u Osijeku 1930. godine. Umirovljeni je osječki profesor, a kao diplomirani pedagog proveo je niz godina radeći u prosvjeti te kao direktor cijenjene osječke Osnovne škole “Braća Ribar”. Za njim je i dugogodišnja uspješna karijera društvenog djelatnika u rodnome gradu na rijeci Dravi. Nikola Đuretić (Osijeku, 1949.) diplomirao je engleski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a objavio je dvadesetak knjiga proze, poezije, feljtona, eseja. Od 1978. do 1999. živio je u Londonu gdje je radio kao novinar i urednik BBC-a. Kao samostalni umjetnik godine 2009. pokreće u Zagrebu vlastitu nakladničku djelatnost.