Bez obzira na to odakle došao, onaj tko se jednom zaljubi u Velebit, nikada tu ljubav ne izgubi. Fraza možda jest otrcana, ali valja je ponoviti jer se u slučaju Velebita radi upravo o takvom dojmu.

Koliko god posjetitelje Velebit fascinira svojim vrletima, kukovima, vrtačama i svim drugim čudima poput prekrasnih livada prekrivenim cvjetnom čarolijom, garniranom opojnim mirisima majčine dušice, vriska, marulje, toliko Velebit fascinira i zanimljivim ljudima koji su se srodili s tim planinskim gorostasom.

Tako, već godinama i sami začarani, brodski planinari svako ljeto pohode taj planinski masiv, održavajući aktivnim 13 kilometara Premužićeve staze i puneći baterije za lakše funkcioniranje u okritnoj svakodnevici. Prava poslastica među planinama, Velebit je star impresivnih 237 milijuna godina, pa nije zgorega ponoviti gradivo. Dakle, u najmlađem razdoblju Zemljine geološke povijesti, koje je počelo prije 2,5 milijuna godina, područje Velebita zahvatilo je nekoliko ledenih i međuledenih doba iz kojih je nastao i oblikovao se današnji krški reljef i krajolici Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, poučavaju i prigodni prospekti na ulazu u Nacionalni park.

Sjeverni Velebit počinje na prijevoju Vratnik, a završava na prijevoju iznad Jablanca. No mi smo se odlučili posjetiti nezaobilazni dom na Zavižanu (sagrađen 1927. godine kao Krajačeva kuća; uništen u Drugom svjetskom ratu i obnovljen 1953.) na 1594 metra nadmorske visine. Do njega od Krasna, “dopingirani” s nekoliko boca crnog Velebitskog piva, uređenom cestom bez ikakvih problema stižemo za pola sata. Ondje nas je, kao uvijek do sada, širokim osmijehom i mirisnom travaricom dočekao Ante Vukušić, domar koji niz godina (kao i njegov otac Dražen, a sada već i njegovi sinovi Božo i Ivan) izvještava o podacima s meteorološke postaje na Zavižanu. Svaki puni sat podatak o vremenskim prilikama stiže u Zagreb - na Grič - i proslijeđuje se u svjetske meteorološke centre. Sa 62 godine života i 41 godinom staža, Ante još ne razmišlja o mirovini, premda mu nije lako, kaže, pogotovo zimi. Zato u životu broji zime, a ne godine. “Najteža je odvojenost od obitelji. Krenuo sam mlad, sad već imam unuke...”

Ali koliko god bila zahtjevna, ćudljiva, teška..., planina je, kaže Ante, toliko i lijepa. Zimi pokazuje čari svoje surovosti, kad zbog tri metra snijega napadanog preko noći ne može otvoriti vrata doma. Takva je bila zima 2005./2006., kada je palo oko tri metra snijega, ili pretprošla, kada su izmjerena 322 cm. A najniža izmjerena temperatura iznosila je -28,6 stupnjeva Celzijevih, sada već davne 1956. godine, podsjeća nas Ante. Također priča kako se događalo da snijeg padne i ljeti, kao 17. srpnja 1970., pa u rujnu, 1976., te u kolovozu, 1995. godine. Zimi Ante sanjari o svojim unucima i razmišlja o 125 godina ukupnog staža Vukušića na Zavižanu, koji su za sve te godine zajedno imali 125 dana bolovanja, a bilo je tu ozeblina i raznih ozljeda. Ljeti ga posjetom razvesele djeca i unuci, čija cika razbija planinsku tišinu, no prvi susjedi su mu uvijek - medvjedi. Navikao je na njih, ali pridošli posjetitelji Zavižana nisu. Pa kada ga netko upita kako se ponašati ako sretne medvjeda na stazi, Ante spremno odgovara: “Namaži mu oči friškim drekom!” Slijedi pitanje: “Gdje da ga nađem?” Onda Ante kroza smijeh veli: “U gaćama!”

Kao lovac navikao se na susret s raznom divljači, koju danas, međutim, najčešće lovi fotoaparatom. Bezbroj puta se sreo i s poskokom, no teško iskustvo imala je jedino njegova majka, kada je neoprezno uhvatila granu na kojoj je bila zmija. Tada je 72-godišnja žena sama razrezala ranu, podvezala ju i 45 minuta trčala iz svoje kuće s Babrovače do vozila Hitne pomoći, koja su je na telefonski poziv čekala na pristupačnom terenu. Nakon deset dana provedenih u bolnici oporavila se. To su geni kameni, kaže Ante.

No poskoci najčešće ugrizu životinje, pa je tako ugrizeni konj tri dana odbijao hranu, a jedna je krava uginula, prisjeća se Ante. Dok ga pozorno slušamo, sve više mu vjerujemo da se na Zavižanu ne radi zbog plaće, nego iz ljubavi. Zbog istih razloga i mi, neki stari a neki malo mlađi planinari, Marica i Aca, Dragica i Marko, Ana i Zlatko, Berislava i Berislav, Mare i Dare (došli iz Ljupča), Dolores (priključila se iz Rijeke), Ljubica i Darko te potpisnica ovih redaka, pohodimo Velebit. Svaki put nas iznova impresionira Premužićeva staza (usput uspon na Gromovaču i krštenje najmlađih planinara), zbog koje se divimo najzaslužnijem, našem Slavoncu, šumarskom inženjeru Anti Premužiću iz Slavonskog Kobaša, koji se kao strastveni planinar od 1930. do 1933. godine izborio za gradnju 57 kilometara duge staze, kojom mogu proći i nenavikli na planinarenje.

I mi stazom stižemo do Rossijeva kamenitog skloništa (sagrađenog 1928. godine), gdje srećemo vodiča s tri djevojke iz Singapura, koje su prvi put u Hrvatskoj i fascinirane su ljepotom planine. Privlači nas pogled na Mali Rajinac (1699 m), najviši vrh sjevernog Velebita, koji smo dva dana poslije, i bez kondicije, ispenjali s “dušom u nosu”.

Putovanje sa Zavižana nastavili smo prema srednjem Velebitu i planinarskoj kući na Mrkvištu, gdje brodski markacisti godinama održavaju 13 kilometara najljepšeg dijela “Premužićke” - od Dokozina Plane do Ograđenice. Bojenje markica, piljenje i uklanjanje srušenih stabala sa staze nije baš ni lako, pa u prolazu pomažu i šibenski planinari. Čaroban pogled, malo s morske pa malo s ličke strane, ostavlja nas bez daha. Kranjski i zlatni ljiljani, svjetloplavi lan, rozikaste murave, narcisi, irisi, žute grahorice... opčinile su nas ljepotom, koju želimo ovjekovječiti fotoaparatom.

S povratkom u dom na Mrkvištu, srećemo naše prijatelje, planinare županjske Tikvice, pa susret nakon napornog posla završava nezaobilaznom svirkom i pjesmom legendarnog Šime. Sutradan ponovno uspon na Zečjak (1623 m), na vrh Buljme, a onda dan poslije uspon na Lisac (1450 m) i bliski, ne baš ugodan, susret s poskokom, premda smo svjesni da smo uljezi na njegovom teritoriju. Vrijeme je ugodno, toplo, sunčano, pa nastavljamo putovanje prema najzanimljivijem dijelu Srednjeg Velebita - Dabarskim kukovima, i završavamo u Ravnim Dabrima, kod Mileta Prpića, gdje nam se priključuju Kaja i Ilija.

Prije nekoliko godina Mile je proglašen najboljim domarom u Hrvatskoj, što uvijek dokazuje. Kao dobar domaćin stare znance dočekuje dobrim raspoloženjem, obaveznom domaćom medicom, zagrijanom vodom za prvo tuširanje nakon pet dana i obvezno zanimljivim pričama. Od 1986. godine otvorena srca prihvaća ljude sa svih strana svijeta, koji, kaže, dolaze po kiši, suncu, buri, po mraku i snijegu. “Ljudi su kao rijeka koja teče, a ona može biti ugodna i neugodna”, mudro zaključuje Mile te dodaje kako je imao nezaboravnih lijepih susreta, ali i teških situacija u kojima se zbog nečije neopreznosti i ludosti nerijetko i sam našao u životnoj opasnosti. Tako je prije nekoliko godina spasio obitelj koju je zameo snijeg, a pretprošle zime, uz pomoć GSS-a, spašene su dvije djevojke koje su na ledu završile s prijelomima.

Sve u svemu, kad je Velebit u pitanju, i kad si na licu mjesta, među njegovim ljudima, pričama nikad kraja. No planine i vrhovi zovu. Ponovno nas je ljepotom privukao bijeli kameni Bačić kuk (1320 m), dok izranja iz šumskog okruženja. Guštamo dok mu se približavamo preko Visibabe, uz odmor i obaveznu kavicu kraj razrušenog đačkog doma. A nakon prilično teškog uspona na vrh, koji pruža prelijepe poglede na ostale Dabarske kukove (Kiza, Žuti kuk... koje pohodimo dan poslije), poželimo poletjeti i sve ih zagrliti. Onako iz visine, kao u nekoj bajci, u snu, planinarskom, ali i u onom za obične ljude, koji respektiraju tog velebnog hrvatskog gorskog diva. I nije to patetika, nego istinski, iskreni dojam o planini svih planina.