Sve ove godine čekam nova jutra sanjajući djecu kako žive bolje sutra - repa Vukovarac Srđan Ćuk aka. General Woo u pjesmi “Sve ove godine”, s novog albuma “Pad sistema”. Ćuk je razočaran stanjem u Hrvatskoj, a razočarane su i stotine tisuća drugih, koji kao i on o boljem sutra mogu samo sanjati.

Nešto se čudno događa s Hrvatskom. Lijepa Naša sve je ružnija, u očajnom smo stanju krize i recesije već godinama, a loše vijesti ubijaju nas u pojam iz dana u dan.

Nešto je loše u zraku. Ruše nam se MiG-ovi, a loše nam se piše i na zemlji. Između ostalog, pravo ljeto nas zaobilazi, obnova Posavine ide presporo, Vlada je na godišnjem, Milanović (kamufliran, s kapicom) trči negdje na Jadranu, a ministar Lalovac najavljuje da na jesen možda neće biti novca za plaće.

Sve gore od goreg. Hrvatska je zbilja u ozbiljnim problemima, makoliko neki pred tim zatvarali oči i uši. Puno previše toga u Hrvatskoj ne štima. Kao da smo s ulaskom u Europsku uniju upali u “crnu rupu”, zaglavili u tunelu kojem se ne vidi izlaz, u beznađe, depresiju i besperspektivnost. Kao da smo u raljama loših vibracija, koje zatiru i ono malo optimizma što nam je preostalo, ako takvog, optimizma, može uopće i biti u stotina tisuća onih koji jedva preživljavaju i na rubu su bankrota, čak i gladi.

I priroda se urotila protiv Hrvatske. Ljeto nikad kišovitije, poplave nikad katastrofalnije, pijavica na Jadranu kao u Oklahomi, turisti pod kišobranima, pa se čini kako ni prihodi od turizma ove godine neće spasiti proračun od novih rezova.

Čime smo zaslužili takvo stanje, takvo “obilje” loše karme koje se sručilo na Hrvatsku, nije posve jasno. Ili je zapravo sve jasno, bar što se tiče onih koji bi trebali voditi računa da nam bude bolje umjesto sve lošije. To je prije svih Vlada Republike Hrvatske, vlada Kukuriku koalicije, jer Vlada je tu da nas izvuče iz krize, a ne da nas gura u krizu do besvijesti obećavajući nam da će (možda) sljedeće godine biti bolje. Trpimo, daklem i dalje, ali i trpljenje ima svoju granicu...

Hrvatski sabor je, na svoju sreću, od loših vijesti pobjegao na godišnji, i Vlada također, premda se u slučaju vlade (vlada, u množini!) čini kako je ona na godišnjem već desetak godina. Zapravo kad čovjek vidi te naše aktualne ministre, dojam je kako svi jedva čekaju da se farsa završi s krajem Kukuriku mandata pa da pobjegnu (bar neki od njih) u saborsku hladovinu, a HDZ sa svojim koalicijskim partnerima i svojom vladom neka rješava nastali kaos u državi. Ako pobijedi na sljedećim parlamentarnim izborima, a čini se kako je to neizjbežno.

Doduše, u mnoštvu loših Vladinih odluka s vremena na vrijeme poneka zazvuči i dobro, kao, primjerice, nedavno stavljanje na prodaju 100 nekretnina u državnom vlasništvu. No o tome je bilo riječi u prošlom Magazinu. Utješno pak zvuči i ovotjedno izvješće o padu broja nezaposlenih, odnosno o 20.841 onih koji su našli posao, dok ih je još “samo” 296 i nešto tisuća i dalje bez posla.

Vratimo se daklem na loše vijesti. A takvih je ipak mnogo više. Jer u državi s 316.964 stanovnika blokiranih računa, u državi s više od 100.000 primatelja socijalne pomoći, u državi bez inozemnih ulaganja, bez strukturnih reformi i bez konkretnih rješenja za brzi izlazak iz krize i recesije teško da se može govoriti o normalnom stanju.

Da stvar bude gora, proračun opet mora u rebalans, inače možemo kao Argentina proglasiti bankrot, a novi udar iz Agencije Fitch, koja nas je gurnula u još nižu ladicu smeća (kreditni rejting Hrvatske sada je za dva stupnja ispod investicijske razine!), samo je još jedna u nizu “hit” vijesti apokaliptična predznaka. Previše crnila, zbilja, i to na dnevnoj bazi. I tko da onda u takvom sumornom ozračju piše o lijepim stvarima, premda, pošteno govoreći, nije sve samo i isključivo loše u Hrvatskoj. Nekome se dakako događaju i lijepe stvari, lijepo je kad su nevoljama unatoč ljudi zdravi, čili i veseli, kad se mladi vesele i partijaju, kad netko ima dobar posao i dobru plaću, kad putuje i odmara se, kad se može pohvaliti da mu dobro ide... Da, hvala bogu da ima i takvih. A ima i onih koji imaju novca na bacanje, ima bogatih i prebogatih Hrvata, koje baš briga za crnilo drugih, koje nitko više ne pita odakle i kako su stekli svoje bogatstvo. Sve skupa, slika je stanja kakva jest, sumorna i depresivna za stotine tisuća onih koji su na rubu egzistencije, a blistava i optimistična za tisuće onih koji s takvim stanjem nemaju nikakvog bliskog dodira.

Kad se sve zbroji, ne moraju nam Fitch, Standard&Poor i Moody's tupiti da smo u smeću, odavno smo i sami toga svjesni. Nažalost. A to što je Hrvatska u recesiji već šestu godinu zaredom i što se može očekivati nastavak recesije (upozoravaju u Fitchu), jasna je poruka i državi, i vladajućima, i svim građanima Hrvatske da smo doista zaglibili u probleme do grla. Pritom se samo nepopravljivi optimist, cinik ili onaj tko ništa ne vidi i ne čuje što se oko njega zbiva, može nadati da će sljedeća godina biti ipak bolja. Ili jedna od sljedećih, za onog tko preživi.

Piše: Darko JERKOVIĆ