Dubravko Majnarić? Je li to ona faca što je potpisala tisuće ploča i kaseta u zvjezdano doba naše diskografije, ili je to onaj fini gospodin koji uređuje i vodi sjajnu “Zvjezdanu prašinu”, jednu od najdugovječnijih glazbeno-dokumentarih i već kultnih emisija na Hrvatskom radiju?

Ovakva bi mogla biti reakcija prosječnog ljubitelja glazbe na objavu da je upravo čovjeku koji se zove Dubravko Majnarić Upravni odbor Instituta hrvatske glazbe odlučio dodijeliti “Porina”, i to onog za životno djelo. Glazbenici i ljudi od glazbe, insajderi, znaju pak Dubravka, Dudu (za najbliže, Pituru), i kao vrlo dobrog akordeonista ili svirača “crijeva” (za običan puk: harmonikaša), ili kao, još, pa skoro jučer, umjetničkog direktora Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” (u mirovinu s tog mjesta otišao je 2003.), potom kao urednika i pisca brojnih tema usko vezanih uz džez i diskografiju, spremnog promicatelja i voditelja svega što bismo mogli svrstati pod evergrin i dobru glazbu...

Ja ga znam i nešto bolje, jer smo nas dvojica, prije točno 40 godina, u roku mjeseca jedan za drugim došli u tadašnji “Jugoton”. Ja kao urednik publishinga, a on kao moj šef: glavni i odgovorni urednik programa, ili, pojednostavljeno rečeno, muzički direktor “Jugotona”. Bilo je to, dakle, u jesen 1974. Imao sam dvadeset i osam, a Dubravko - deset više.

Ovaj profesor povijesti i francuskog jezika s reputacijom glazbenika - karijeru kojeg je, između ostalog, obilježilo sviranje sa slavnim Ivom Robićem u pjevačevo zvjezdano vrijeme na terasi opatijskog “Kvarnera” i crikveničke “Therapie” - u diskografiju je stigao s preporukom umjetničkog voditelja kulturnog programa ondašnjeg Doma JNA.

U nemirne glazbene vode zagazio je učeći harmoniku kao klinac još u rodnim Delnicama. Jednom mi je pričao kako ga je osvojio zvuk Amerikanca nizozemskog prezimena koji je mladima očaravajući swing, tih 40-ih i ranih 50-ih godina prošlog stoljeća, preveo na jezik popularne harmonike. Naravno, riječ je o poznatom Artu Van Dammeu koji je, recimo to, generacijskog idola Bennyja Goodmana, klarinetista i “kralja swinga”, prilagodio zvuku svog akordeona i pokazao kako ne moraju svi na ovim prostorima postati poput Ace Krnjevca, ili njegova još poznatijeg sina Miodraga.

Dubravku su privatni satovi išli tako dobro da je po dolasku na studij u Zagreb ubrzo postao član raznih malih sastava koji su njegovali plesnu zabavnu glazbu privlačeći svoju publiku plakatima s napomenom: da se svira dobar džez. Po završetku studija i solidnog glazbeničkog staža (sve do pred kraj 60-ih) nakon što je oficirima, njihovim suprugama i mladim vojnicima pokazao da osim Radojke i Tineta Živkovića, kola i “Bilećanke”, postoje Arsen, Gabi, Tereza i Boško Petrović (istini za ljubav i zagrebačkom građanstvu, jer je koncertna i kinodvorana Doma bila otvorenog tipa), odazvao se - inače kao pasionirani diskofil - zovu tvornice ploča iz Dubrave na slobodno mjesto glavnog i odgovornog urednika te najveće diskografske kuće u ovom dijelu Europe. Kaže se: pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Još kao glazbenik, od početka 60-ih, Majnarić je naučio voziti paralelni slalom. Tako je svirajući uređivao i vodio svoje prve radijske emisije, što se s vremenom pretvorilo u zavidan niz kojeg pamte mnogi vjerni slušatelji hrvatskih radijskih postaja: “Orkestri koje volite”, “Portreti i profili”, “Svjetla pozornice”, “Džez duplex”, “Po vašem izboru”, “Džez ciklus Europske radijske unije”, “Zvjezdana prašina”...

“Zvjezdana prašina”? U životu ljudi iskrsnu trenuci ili znaci koji postaju prijelomni, ključni, pa onda i amblematski, koji im se otkrivaju gotovo kao njihov raison d' etre, njihova životna misija. U Majnarićevu životu, uza sve te, vjerojatno važnije funkcije koje je obnašao (diskografskog maga bivše države i umjetničkog direktora najveće nacionalne koncertne kuće) “Zvjezdana prašina”, ta sada gotovo četvrt stoljeća trajna, četiri i pol sata duga, jednom tjedno emitirana “obična radijska zabavno-dokumentarna emisija” dogodila se kao smisao njegova života, postala je njegova misija.