Kultura
ĐELO OD GISKO U BIBLIOTECI SANJE PILIĆ

Život je nevjerojatno zabavan, a pisanje je usamljenički posao
Objavljeno 12. kolovoza, 2014.
Žao mi je što ne pišem na nekom velikom jeziku. Mislim da bih se tada još više igrala riječima.

Sanja Pilić, pjesnikinja, spisateljica za odrasle i djecu, u knjižnicama jedna od najposuđivanijih hrvatskih autorica, rođena je Splitu. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Njezini tekstovi prevedeni su na slovenski, engleski, njemački, nizozemski, talijanski i mađarski. Dobitnica je brojnih književnih nagrada, a trenutačno živi i radi u Zagrebu.

Nedavno ste u jednom intervjuu izjavili da, što ste stariji, sve vam se više živi, a sve manje piše!

- Ovo o pisanju je zbilja istina: samo bih putovala, družila se, provodila vrijeme s obitelji i jednostavno uživala. Život je, zapravo, nevjerojatno zabavan, a pisanje je usamljenički posao. Možda je i to razlog što me manje privlači - posebice pisanje za odrasle, kopanje po uspomenama, emocijama, frustracijama, određenom nezadovoljstvu ili buntu iz kojeg obično djelo i nastane... Za djecu, pak, redovito pišem i objavljujem: objavila sam nedavno zbirku pripovjedaka “Baš sam hepi!”, te slikovnice “Maša i muzej” i “Maša i klaun”. U nastajanju je novi roman za djecu koji još nema naslov. Ako bude sreće izaći će istrip-knjiga o Kikiju, za koji strip već godinama pišem scenarije, a crta ga Darko Kreč.

U knjižnicama ste jedna od najposuđivanijih autorica. Čini li vas to sretnom, zadovoljnom, ponosnom? Ili iznenađenom?

- Da, iznenadila sam se. Nisam mislila da ću uopće biti na prvom mjestu, a još manje da će ta statistika izaći u novinama. U svakom slučaju beskrajno sam se razveselila, prijatelji su me zezali, a i ponosna sam. Nije to mala stvar. Drago mi je kad znam da sam čitana. Zapravo mi je žao što ne pišem na nekom velikom jeziku baš zbog komunikativnosti. Mislim da bih se tada još više igrala riječima.

Često nastupate u knjižnicama. Treba li ulagati u nove, privlačnije i modernije zgrade?

- Joj, sigurno je da su moderne knjižnice potrebne, ali iskreno, ja volim knjižnice koje se nalaze u starim, davno sagrađenim zgradama, možda još za Austro-Ugarske. Iako su često nepraktične, volim što ih obično okružuje kakav park, neko minulo dostojanstvo. Prelijepo mi je bilo svojevremeno odlaziti u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu koja se nalazila u secesijskoj zgradi na Trgu Marka Marulića u Zagrebu. To je bio doživljaj! Sada se tamo nalazi Hrvatski državni arhiv. Treba što više ulagati u kulturu, a samim tim i u knjižnice. Knjižnice su divne kulturne oaze, pogotovo u malim mjestima.

Jeste li se susreli s nekom novom knjižnicom, kako arhitektonskim rješenjem tako i funkcionalnošću?

- Vidjela sam neka dobra i loša rješenja knjižnica u nekim školama. Znam da postoje knjižnice sa staklenim zidovima i nikakvom zvučnom izolacijom, često puta vrlo bezlično dizajnirane, otuđeno. To ne volim. Lijepa mi je Knjižnica Jurja Šižgorića u Šibeniku. Knjižnice su mi draga mjesta. U Zagrebu mi je omiljena Knjižnica Bogdana Ogrizovića, a volim i Knjižnicu Marije Jurić Zagorke kroz čije prozore se vidi slikovita Tkalčićeva ulica.

Iako ste prepoznatljivi kao autorica knjiga za djecu i mladež, vrsna ste pjesnikinja i autorica priča za odrasle. Kako uspijevate razdvojiti ta dva svijeta?

- To jesu, zapravo, dva različita svijeta i nije mi teško skakati iz jednog u drugi. Kako s godinama bivam sve sretnija, sve manje se bavim tzv. težim temama. Čak se može reći da i bježim od njih ili ih obrađujem na ironičan način… Volim pisati pjesme ili kratke priče, volim sažete forme. Pišem ih kada me uhvati inspiracija, ali nisu dio mog svakodnevnog repertoara.

Struka kaže kako vaši romani pomažu djeci i mladima da izrastu u vedrije i stabilnije osobe. Vaši naslovi su često na listama preporuka knjižničara.

- Ovaj svijet nije idilično mjesto: čim otvorite novine ili upalite televizor zaspe vas gomila crnih informacija, negativnih i zastrašujućih vijesti. Kako toga ima previše, ne želim i sama zagađivati literarni prostor crnjacima i bezizglednošću, već radije smišljam energične, samostalne i vedre junake koji svoje probleme rješavaju bez puno kuknjave. Volim i pomalo odgajati svoje čitatelje pa na indirektan način poručujem kako su obrazovanje, kultura, prijateljstvo, hrabrost, ljubav važne vrijednosti koje treba cijeniti i čuvati.

Kako najjednostavnije objasnili važnost čitanja?

- Da biste djecu potaknuli na čitanje, a bome i odraslima objasnili važnost čitanja, bilo bi uputno upozoriti ih da sve što rado gledaju ili slušaju netko je napisao. Zgodne televizijske serije, duhovitog Sheldona iz Teorije velikog praska netko je izmislio, stvorio... Mi živimo u svijetu koji prvenstveno mora biti napisan da bi postao stvarnost. Nema pisanja bez čitanja, a čitanje može biti stvaranje novog, može biti i korisno i zabavno, a ne tlaka kao što se prikazuje. Djeci treba ponuditi sadržaje koji ih zanimaju, oni vole čitati o sebi, vole naći djeliće sebe u knjigama. Bar na početku, a kasnije će istraživati sami.

Koje knjige možemo pronaći u vašoj privatnoj biblioteci? Imate li omiljenog pisca? Što najradije čitate kad odmarate i gdje sve te silne knjige držite?

- Dobro pitanje: gdje sve te silne knjige držim? Svugdje. Živim u tavanskom stanu i nemam mnogo mjesta za police i ormare, tako da se knjige nalaze u svim sobama, na različitim visinama, a ima ih i u kutijama. Knjige manje kupujem, uglavnom zbog nedostatka prostora. Radije kupujem razne priručnike, rječnike nego bestselere. Njih posudim u knjižnici. Nedavno sam kupila “Agramer”, rječnik njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru, da se podsjetim na svoje rano djetinjstvo i baku koja ih je često koristila. Nemam više omiljenog pisca, a pisci koji su me na neki način formirali bili su Dostojevski, Nabokov, Kundera, Marques, Wilde, Selimović, Cvetajeva, Singer, Kiš... ali zapravo gotovo da ne postoji knjiga iz koje nisam izvukla neku mudrost.

Kojis u naslovi po vama apsolutno vrijedni čitanja?

- Teško je to izdvojiti jer svako životno razdoblje ima hrpu knjiga koje baš u tom razdoblju valja čitati. Vrlo sam neodlučna kad nešto treba odabrati kao najdraže ili najbolje. Kada me pitate to za film, hranu, zemlju, sva se obeznanim jer mi je teško izabrati. Preporučam čitateljima da slijede svoju intuiciju, a vjerujem da se takve knjige već nalaze na vašim policama. Ima nešto u tom da knjige pronalaze svoje čitatelje onda kada je to potrebno. I obratno.

Piše: Srđan LUKAČEVIĆ

knjige

pronalaze svoje čitatelje onda kada je to potrebno. I obratno.

Živjeti dječje i neopterećeno

Sanja Pilić često ističe kako se ne može kvalitetno pisati za djecu, a u isto vrijeme biti pun bijesa ili gorčine. Preporuča voljeti život, živjeti ga dječje i neopterećeno. Kako Sanja živi pročitajte u brojnim naslovima koje možete posuditi u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek. Neki od njih su: O mamama sve najbolje, Sasvim sam popubertetio, Mrvice iz dnevnog boravka, Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije, Što mi se to događa?, Hoću biti posebnaaaaa!, Maša i gosti, Hej, želim ti nešto ispričati!...

Možda ste propustili...

UZ OKRUGLE IZVEDBE NEKIH OD NAJUSPJEŠNIJIH I NAJDUGOVJEČNIJIH PREDSTAVA

Teatar EXIT ulazi u jubilarnu, 25. sezonu

POČASNI GRAĐANIN SLATINE

Povelja u rukama Viktora Žmegača

DAROVITI ŠVEDSKI ZBOR ROMEO I JULIA U DVORU

Renesansna djela uz dozu duhovitosti i simpatičnosti

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

2

3